Sve do druge polovine XIX vijeka jedina veza unutrašnjosti Crne Gore sa morem bio je stari put za konje koji je sa Njeguške površi preko prevoja Krstac silazio nizom serpentina u gornji dio kanjoma rijeke Škurde, a zatim niz strminu Praćišta dolazio do kanjona sela Špiljari a odatle stizao na zaravan Crnogorski Pazar izvan sjevernih bedema Kotora.
Postoji u Pomorskom muzeju jedna fotografija iz 1875. godine koja prikazuje dolazak crnogorskog knjaza Nikole sa svitom na konjima za susret sa austrougarskim carem Francom Jozefom I prilikom njegove posjete Kotoru.
Neposredno nakon priznanja državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine pokazalo se da je potrebno izgraditi savremeni kolski put između Kotora i Cetinja, pa je tokom sljedeće godine počela izgradnja putnog pravca Cetinje – Njeguši – austrijska granica iznad Kotora.
Austrija je 1881. godine sa svoje strane počela izgradnju putnog pravca Kotor – austrijska granica, a za projektanta i izvođača radova je postavljen Josip Slade-Šilović, građevinski inženjer i arhitekta iz Trogira, koji je kasnije ostao u službi crnogorskog dvora kao projektant i graditelj niza velikih objekata (urbanistički projekt Nikšića, pozorište Zetski dom i Vladin dom u Cetinju, crkva Sv. Vasilija, Dvorac – Muzej i Carev most u Nikšiću, itd).
Trasa ovog puta je predviđala savladavanje znatnog uspona uz padine Lovćena, od 1 do skoro 1000 metara nadmorske visine, uz primjenu 25 serpentina od 180º (poznatih kao kanice), kod kojih uspon nigdje ne prelazi strminu višu od 8%, a širina puta je bila maksimalno 5 metara, što je bilo dovoljno za mimoilaženje kola i prvih automobila. Put je pored toga bio osiguran kamenim kolobranima i zidanim parapetima, a sagrađeno je i nekoliko manjih mostova preko povremenih bujičnih tokova. Na 13. kanici sagrađena je tzv. „Austrijska kuća“, žandarmerijska i finansijska karaula na granici.
Uz gradnju dijela puta od Kotora do raskrsnice Trojica, na kome se put savija u tri kanice i na taj način formira majuskulno slovo M, vezana je jedna izmišljena romantična ljubavna storija. Navodno je mladi inženjer Josip Slade-Šilović ovim projektom htio da izrazi svoju privrženost i tajnu ljubav prema crnogorskoj kneginji Mileni.
Poznati špicaškandali Cetinjani odmah su stvorili nastavak ove anegdote na ovaj način: „A zamisli da se u nefalju zaljubio u princezu Olgu, ovi put se ne bi završava’ bez gusala!“
/Jovan J. Martinović/
