Jadran je slaniji nego ikad do sad, otkad se prati salinitet – rezultati su istraživanja hrvatskih i talijanskih znanstvenika, objavljenog u uglednom časopisu Frontiers od Marine Science koji se bavi biologijom mora i voda.
U ovom interdisciplinarnom istraživanju, koje je predvodio dr. sc. Hrvoje Mihanović s Instituta za oceanografiju i ribarstvo iz Splita, a uz dr. sc. Ivicu Vilibića s Instituta Ruđer Bošković, sudjelovali su i istraživači sa splitskog i zagrebačkog Sveučilišta te Nacionalnog instituta za oceanografiju i primijenjenu geofiziku u Italiji.
Istraživači ističu kako kontinuitet mjerenja saliniteta u Jadranu postoji od pedesetih godina prošlog stoljeća, do današnjih dana, na nekoliko klimatoloških profila u sjevernom i srednjem Jadranu, a na profilu od Rovinja do rijeke Po u Italiji te na Palagruškom pragu salinitet se mjeri mjesečno ili sezonski te su ta istraživanja bila temelj mnogim saznanjima iz oceanografije, piše Novi list.
– Ovako dugački vremenski nizovi zapravo su rijetki u svijetu te neprocjenjivi u današnjoj eri klimatskih promjena, istaknuto je u objavi Instituta Ruđer Bošković, u povodu objave rezultata istraživanja.
Tokom istraživanja znanstvenici su analizirali brojne dostupne podatke, a u analizi su obuhvaćeni podaci mjerenja brodskim multiparametarskim sondama, autonomnim vertikalno-uzorkojućim posmičnim plovcima (tzv. ARGO plovci), daljinski upravljanim okeanografskim podmornicama (tzv. glajderi), satelitima koji mjere površinu razine mora, kao i podaci dobiveni okeanografskim modelom Sredozemlja koji asimilira satelitska i druga mjerenja te stoga daje najkvalitetniji prikaz trodimenzionalnih oceanografskih polja.
Ovo istraživanje je financirano u sklopu HRZZ projekata ADIOS, MAUD, BivACME i ISLAND, projekata CAAT i HIDROLAB finansiranih kroz Evropske strukturne i investicijske fondove, projekta MOCCA financiranog kroz Evropski fond za pomorstvo i ribarstvo te kroz program ArgoItaly koji finansira italijansko Ministarstvo za sveučilište i istraživanje.
Pojava izuzetno visokog saliniteta zabilježena je još 2017. godine, kada je u Južnom Jadranu i na Palagruškom pragu izmjerena koncentracija veća od 39 promila soli u morskoj vodi, što je bilo prvi put da su izmjerene tako visoke vrijednosti u Jadranskom moru, a zahvaćale su površinski sloj mora, do dubine od trideset metara.
Inače, ta pojava je, prema objavljenom iz Instituta, uobičajena u mnogostruko slanijem i toplijem Levantu, gdje se i stvara najslanija voda u Sredozemlju, takozvana Levantinska intermedijarna voda. U oktobru 2017. godine salinitet u površinskom sloju na Palagruškom pragu dosegnuo je rekordne vrijednosti, koje su bile više od 39,1 promila. Povrh toga, uz manje oscilacije, visok salinitet u prvih dvjesta metara mora se zadržao u srednjem i južnom Jadranu sve do današnjih dana. U ovom trenutku je salinitet u središnjem dijelu južnog Jadrana veći od 38,8 promila u cijelom vodenom stupcu, a uz površinu doseže i 39,15 promila.
– Ovaj nagli porast saliniteta bilježen od 2017. godine dijelom je uzrokovan klimatskim promjenama, a dijelom prirodnim promjenama u cirkulaciji u Jonskom moru. Naime, u posljednjih desetak godina zabilježen je izuzetan porast saliniteta u istočnom Sredozemlju, te su se te vodene mase počele prelijevati u Jadran. Taj porast saliniteta, kao i konstantan porast saliniteta koji bilježimo u Jadranu u posljednjih stotinjak godina, otkad postoje mjerenja, zasigurno su uzrokovani klimatskim promjenama. Uz to, postoje prirodne oscilacije saliniteta u Jadranu, koje svakih 5 do 10 godina mijenjaju salinitet naviše ili naniže, a trenutno smo u razdoblju nešto povećanog saliniteta zbog strujanja u sjevernom Jonskom moru, kaže Ivica Vilibić, jedan od sudionika istraživanja.
Osim navedenih procesa, zaključili su znanstvenici, za porast saliniteta »zaslužan« je smanjeni dotok slatke vode iz rijeka koje se ulijevaju u Jadran u periodu od godine dana prije pojave visokih saliniteta, a uzrok smanjenom dotoku su smanjene količine oborina u širem području Jadrana i slivovima rijeka koje se u njega ulijevaju. Još jedan od procesa koji povećavaju salinitet odnosi se na izražen dotok sunčeve energije na površinu mora tijekom ljeta i rane jeseni, kada je vrijeme toplije od prosjeka i s malo vjetra, odnosno sa slabo izraženim vertikalnim miješanjem u stupcu mora i raslojavanjem vodenog stupca na izrazito topliji površinski sloj i hladniji središnji i pridneni sloj. Posljedično, pojavljuje se proces koji uključuje izraženo isparavanje i gubitak vode s površine mora.
Po pitanju posljedica pojave invazivnih vrsta, jedan od najpoznatijih i najpogubnijih slučajeva odigrao se u Crnom moru, gdje je početkom osamdesetih godina prvi put uočen rebraš (Mnemiopsis leidyi). To je malena životinja, nalik meduzi, naoko bezopasna, jer niti ima žarnjake kao meduza, niti se hrani ribom, ali se u Crnom moru namnožila u tolikim količinama da je gotovo u potpunosti uništila fond sitne plane ribe, hraneći se planktonom, zbog čega nije bilo dovoljno hrane za inćune i srdele, a njihov nestanak doveo je do kolapsa dijela ribarske industrije u Turskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Rebraš se, u povoljnim uvjetima, razmnožava eksplozivnom brzinom, doslovce otimajući hranu sitnoj plavoj ribi i drugim morskim organizmima koji se hrane planktonom, što ostavlja posljedice i na druge morske životinje koje se hrane sitnom plavom ribom. Rebraš je zadnjih godina uočen i u Jadranu, prvi put 2005., u Tršćanskom zaljevu, no čini se kako populaciju pod kontrolom drži Beroe ovata, vrsta meduze koja je glavni predator rebraša i sprečava njihovo nekontrolirano razmnožavanje.
Od ukupno četiri glavna procesa koji dovode do povećanja saliniteta, čak tri su već dokumentirana u Sredozemlju, kao izravna posljedica klimatskih promjena, a znanstvenici upozoravaju da će one u budućnosti donijeti još toplija i sušnija ljeta, manje protoke rijeka te posljedično jače zagrijavanje i zaslanjivanje površinskog sloja mora. Kako je život u moru, ističu, od planktona preko riba do bakterija, ovisan o temperaturi, salinitetu i dostupnim hranjivim solima, opažene promjene će zasigurno imati značajan utjecaj na život u Jadranu. Takvi učinci su već zabilježeni i dokumentirani u nekoliko posljednjih desetljeća, primjerice, ulaz novih ribljih vrsta, promjene u odnosima i obilju bakterijskih zajednica, nestanak vrsta hladnijih mora.
Vilibić dodaje kako posljedice samog povećanja saliniteta tek treba temeljitije istražiti, no u kombinaciji sa zagrijavanjem mora, mogle bi biti dalekosežne po jadranske vrste, a sličnih je, pogubnih primjera, već bilo.
– Teško je kvantificirati utjecaj porasta saliniteta na živi svijet u Jadranu, jer su odnosi u hranidbenom lancu nedovoljno poznati i u sadašnjoj klimi. Ono što znamo jest da porast saliniteta značajno djeluje na količinu i sastav bakterijskih zajednica, nevidljivih ljudskom oku a značajnoj sastavnici hranidbenog lanca. Njihova dosad nezabilježena anomalnost je istražena tokom 2017. godine, no za pretpostaviti da se takvo stanje nastavilo i dalje. Na neki način, te zajednice su ekvivalent bakterijama i mikroorganizmima u našem tijelu, zbog kojih i mi opstajemo u simbiozi – tako i u moru veće jedinke su zavisne o cijelom hranidbenom lancu, o najmanjima, no kako i koliko – to je predmet istraživanja. Premalo znamo da bismo sa sigurnošću rekli kako će porast saliniteta oblikovati jadranske žive zajednice u budućoj klimi. No ono što bolje znamo jest kako temperatura – koja isto raste posljednjih desetljeća – utječe na živi svijet. Naime, Jadran postaje dom vrsta toplijih mora, koje su ušle i ulaze iz Crvenog mora u istočno Sredozemlje kroz Sueski kanal, te strujama budu donešene i u Jadran. Nadajmo se da te promjene neće biti toliko jake kao u Crnom moru, gdje je donos pojedinih takovih vrsta uzrokovao kolaps ribarstva, kaže Vilibić.
Pojava stranih ili rijetkih vrsta u Jadranu sve je češća zadnjih godina, pri čemu je uočljivo i »pomicanje« vrsta kojima odgovara toplije more sve dalje na sjever. Ovog ljeta u fokusu javnosti bila je pojava vatrenjače ili morskog pauna, tropske vrste koju karakteriziraju neobično dugačke, otrovne bodlje koje slično kao kod pauka ili škarpine, kod ljudi koji se ubodu, izazivaju snažnu bol.
Vatrenjača je u Sredozemlje stigla iz Crvenog mora, a kao invazivna vrsta pojavila se na više područja diljem svijeta, a kako je riječ o predatoru koji na novim područjima uglavnom nema prirodnih neprijatelja, ima poguban učinak na manje ribe, rakove, glavonošce i druge morske organizme kojima se hrani. U američkoj saveznoj državi Florida vodi se cijela kampanja za izlov ove invazivne vrste, pod geslom »Eat them to beat them« (Jedite ih da bismo ih pobijedili!), kojom se lokalno stanovništvo potiče na konzumaciju ove, za okoliš, kao ljude koji njima neoprezno rukuju opasne, ali navodno i vrlo ukusne riblje vrste.
Što se tiče utjecaja na domaće ribarstvo i marikulturu, kaže kako je direktan utjecaj čovjeka, putem pretjeranog izlova morskih oganizama, jednako velik problem kao i promjene okolišnih svojstava.
– Zapravo, o ovome prvome više znamo – o tome postoje mnoge studije – dok je utjecaj klimatskih promjena na ribarstvo još uvijek predmet istraživanja. Što se tiče marikulture, koja postaje sve zastupljenija u prehrani, u odnosu na ribu ulovljenu van kaveza, ona će se lakše prilagoditi novoj klimi, jer u oceanima postoje vrste koje podnose topla mora, a pogodne su i za uzgoj, recimo tuna. Tako da je, za razliku od ribarstva, opstanak marikulture pitanje prilagodljivosti promijenjenom okolišu, dok je opstanak ribarstva pitanje djelovanja na same promjene okoliša pri čemu je ovo potonje uglavnom van naše kontrole, jer će se klimatske promjene događati bez obzira na ribarsku politiku u Jadranu. U tom smislu potrebne su globalne akcije u odnosu na pokretače promjene klime, prema čemu se nadamo da će se svijet i pokrenuti i početi djelovati, zaključuje Vilibić.
