Idu li turizam i ribogojilišta zajedno: što kada u turističkom mjestu smrdi iz mora?

Premda stručnjaci tvrde kako hrvatska strana Jadrana ima odlične predispozicije za kavezni uzgoj ribe i školjkarstvo, a resursi su minimalno iskorišteni, nedavni sukob norveških investitora koji kod Sućurja na Hvaru žele graditi eksluzivni turistički smještaj s općinskim i županijskim vlastima koje su u istoj uvali, Rasovatici, “ucrtali” ribogojilište, ukazao je na nespojivost marikulturne djelatnosti u blizini turističkih zona, a najvažniji je razlog onečišćenje mora i morskog dna, te neugodni mirisi i bučni transport.

Jedan od najuglednijih hrvatskih stručnjaka za marikulturu, prof. dr. Ivan Katavić s Instituta za jadranske kulture u Splitu, ističe kako se kavezni uzgoj ribe nikada ne planira u obalnim prostorima koji su izrazito turistički atraktivni, bilo da su korišteni ili planirani. Također bi trebalo izbjegavati dijelove obale sa sadržajima od povijesnog, tradicijskog, graditeljskog i kulturološkog naslijeđa, područja izrazito vrijedne bioraznolikosti, te zona u kojima bi se ugrozila sigurna plovidba.

– Planiranje dijelova pomorskog dobra za marikulturu u startu nailazi na sukob postojećih i potecijalnih korisnika obalnog pojasa, te objekte marikulture valja smještati na lokacijama gdje druge djelatnosti ne mogu ostvariti svoje interese. Problemi nastaju zbog nedorečenih, konfuznih i polovičnih planskih rješenja koja određuju područja za uzgoj duž istočne obale Jadrana pa dolazi do nepremostivih smetnji drugim investitorima i razvojnim planovima – ističe prof. dr. Katavić, navodeći kako se planiraju velika uzgajališta ribe, poput Gradaca u Splitsko-dalmatinskoj županiji (12 tisuća tona školjkaša i 4800 tona bijele ribe!), a zanemaruju se realne potrebe za infrastrukturnim i logističkim sadržajima na kopnu.

Zadarski primjer

Dr. Katavić smatra kako je u slučaju Sućurja, kao i u sličnom planiranju, potrebno prvenstveno modelirati izmjenu vodene mase i dovesti u odnos s drugim relevantnim biološkim, ekološkim i socio-ekonomskim parametrima, uvažiti opterećenje i fizičke granice daljnje ekspanzije, definirati nosivi kapacitet akvatorija u kojemu je marikultura samo jedan od korisnika i to na način da ova djelatnost ne umanjuje potencijale turizma i drugih aktivnosti.

– Temeljno je da prostorni planovi ne smiju biti prepreka gospodarskom razvoju jednog sektora umanjujući potencijale drugog, no, nažalost, u slučaju planiranja na našoj strani Jadrana županije još nemaju ujednačene standarde. Dosad je najbolji primjer planiranja područja za uzgoj na moru pokazala Zadarska županija, pripremivši svu potrebnu dokumentaciju vezanu za propise o zaštiti okoliša i prirode, te lokacijske dozvole, čime je značajno pojednostavljen administrativni postupak. Pozitivan primjer daje i Šibensko-kninska županija, također pojednostavivši postupak ishođenja koncesija. Dobro rade i u Dubrovačko-neretvanskoj županiji kad je riječ o Malostonskom zaljevu i Malom moru. A recentni iskorak načinila je i Primorska-goranska županija u kojoj je primijenjen novi pristup utvrđivanja prostornih potencijala za marikulturu, te je izazvala ogromno zanimanje znanstvene i stručne javnosti na međunarodnoj znanstvenoj smotri. Hoću reći da je to moguće ostvariti i u Splitsko-dalmatinskoj županiji – pojašnjava Katavić, s kojim smo rezgovarali i o štetnom utjecaju ribogojilišta na podmorje i obalni pojas.

Pozitivna sinergija

– Ako se izuzmu rijetki incidenti, poput širenja masnog sloja neugodnog mirisa, prigovori se dominantno odnose na vizualni utjecaj, a znatno manje na kakvoću mora, budući da je uglavnom riječ o farmama manjih kapaciteta s manje od stotinu tona godišnje proizvodnje. Utjecaj na okoliš moguće je svesti na najmanju mjeru ako je izbor zona za uzgoj temeljen na adekvatnim kriterijima i metodologiji, uz zootehniku i zoohigijenu. Ne treba zanemariti ni pozitivnu sinergiju marikulture i turizma, kao dopuna sadržaja poput izletišta, gastroponude, fotosafarija, pustolovnog turizma – plivanja s tunama – otvara se i tržiste na kojemu i mala marikultura može tražiti šansu – ističe prof. dr. Ivan Katavić, dodajući kako se lokalno stanovništvo teško privikava na izmijenjenu sliku morskog krajobraza i obalnih struktura koje prate ove zahvate:

– Loše pozicionirana i upravljana uzgajališta mogu proizvoditi plutajući otpad i nepoželjne mirise, pa je kaveze neophodno smještati na “dovoljnoj” udaljenosti od naselja, turističkih objekata, pomorskih putova i ribarskih “pošta”. Udaljenost će se odrediti poznavanjem smjerova i intenziteta dominantnih vjetrova, smjera i brzine morskih struja… Ipak, može se voditi računa i o socio-ekonomskom značenju za lokalnu zajednicu, jedno dobro organizirano uzgajalište kapaciteta od tisuću tona bijele ribe može zaposliti i pedesetak djelatnika, što je važno u zadržavanju mladih obitelji na otocima – zaključuje dr. Katavić.