Povodom smrti magistra arheologije Ilije Pušića, istaknutog Novljanina koji je čitav životni i radni vijek vezao za ovaj grad, danas je u prisustvu porodice, kolega i prijatelja održana komemorativna sjednica u Velikoj sali Skupštine opštine Herceg-Novi.
Sjednicu je otvorio predsjednik Skupštine Andrija Radman, koji je pozvao prisutne da minutom ćutanja odaju poštu Iliji Išu Pušiću.
“Bio je istinski marljiv čovjek, pun duha, oštroumnosti, iskričavog uma. Rodni kraj nikad nije napuštao, gdje god je otišao nosio ga je u srcu, sa željom da učini sve da bude još ljepši, bolji i bogatiji, i svim svojim bićem, znanjem i umijećem trudio se da doprinos bude tako. Svoje zasluge nikada nije isticao, niti tražio zahvalnost. Do kraja života ostao je marljiv i dosljedan arheologiji, istraživanju I otkrivanju.
Poznavao je svaki kamen i najmanje brdo svog kraja. Toplinu svoje duše dijelio je sa porodicom, suprugom Bokom, sinovima Andrijom i Tonijem, svojim bratom i sestrama. Kao što je živio, tako je i otišao – mirno i čestito, revnostan i u poštenju i u pravdi, kazao je Radman.
Direktor Javne ustanove kulture Herceg fest, dramaturg Stevan Koprivica istakao je da je odlazak Ilije Iša Pušića u ostavlja Herceg Novi grad bez čovjeka koji je svojim načinom života, radom, energijom, aktivitetom i šarmom obilježio jedno razdoblje. Pušić je je odrastao u Kumboru, na legendama i bokeškom civilizacijskom naslijeđu, i postao za života legenda i ličnost koja je sebe utkala u civilizacijski kod Boke Kotorske.
„Briljantna karijera imala je i svoje tamne strane. Išo je često bio na iskušenjima osporavanja, sklanjan zbog samosvojnosti i nepristajanja da se pridruži okrestiranim mišljenjima , nacionalnim i ideološkim matricama koje su ovaj grad i ovu zemlju preskupo koštali. Išo je, spram svoga karaktera, odbranu nalazio u finim ironijama, posprdivanju i vicmaherstvu, svjestan da si jači od protivnika ako mu se nasmiješ i natjeraš druge da mu se smiju“, rekao je Koprivica.
Kako je rekao, neko ko je toliko stvarao i davao, živio pun i dug život određen plemenitošću i iskonskom potrebom za slobodom – ne odlazi, jer je uložena energija neuništiva i trajna. Pušić je bio i još uvijek jeste „nesmireni istraživač, znatiželjnik, osvajač sloboda, argumetnovani kontraš, naučnik koji ne priznaje naučne dogme, učitelj i umjetnik kome je cio život bila umjetnost,violinista, glumac novskog pozorišta, plovilac bokeškim morem, bokonaut, klapski pjevač, lucidni kozer, borac revolucionar, ribar, Škveranin, divno životno ,emotivno i kreativno uzdanje njegove supruge Boke, veliki tata Andriji i Toniju, bajkoviti djede njegovim unučićima“.
„Juče u šest ura, u zalivski smiraj, na sredini zaliva, tamo gdje je Išo volio da pendula i sagledava grad, gdje je unuke učio jedrenju, uz zvuk trube i klapsku pjesmu, okruženi malom škveranskom flotom barki i jedrilica, Toni i Andrija su moru podarili Išovu lulu. Sidrali su je u plavu dubinu. Dio Išove morske duše, njegovom moru. Da traje zavazda, kao more. I hoću da vjerujem da će, kao u Andersenovoj bajci, Išo biti dio one fine pjene koju podigne maestro ili jugo i lebdi nad gradom koji je on , uprkos svemu ,volio i koji voli njega. I zato, opet mimo konvencija, nećemo reći, adio Išo. Nema adio, ostaješ sa nama, zavazda“, zaključio je Koprivica.
Pušić je bio istaknuti učesnik NOB-a, za šta je odlikovan Ordenom zasluga za narod drugog reda. Najstariji član udruženja boraca NOR-a i antifašista, Nikola Nino Prijić iz Baošića istakao je da je Pušić bio predvodnik kulturnog života I Bokeške brigade, da je tokom učešća u burnim danima naše istorije “i drugove borce je učio nekim stvarima koje nisu znali”. Kako je kazao, Išovi prijatelji i saborci “sretni da je djelo njihovog druga bilo pola vijeka prisutno u svakodnevnici Herceg Novog i Crne Gore”.
“Sredina u kojoj se školovao i stvarao viša zvanja, teško je prihvatila Išov primorski dijalekt, šalu, upadice, i to ga je često koštalo nerazumijevanja”, rekao je Prijić, dodavši da su zajedno naućili da je “istina najbolje oružje u borbi protiv nepravde, nasilja i tiranije”.
Sjednici je prisustvovao i predsjednik Arheološkog društva Crne Gore Mile Baković. Kako je kasnije kazao, Pušić, koji je i jedan od osnivača Arheološkog društva, uvijek je imao mudre savjete i odnos kojim je svemu davao jedan poseban šarm, realniju i humaniju dimenziju.
„Ostaju, i već decenijama se prepričavaju mnogobrojne anegdote o Iliji, nastale ili ispletene tokom arheoloških iskopavanja na brojnim nalazištima. Otišao je naš učitelj, na neko drugo, nama arheolozima ne tako nepoznato mjesto koje se zove nekropolis – grad mrtvih. Otišao je valjda tamo da otvara nove arheološke sonde i da tamo izučava neke druge, ne manje bitne, segmente ljudske postojanosti. Pa i njegova želja da zagrobni život započne drevnim ritualom kremacije, ritualom naših ne tako dalekih predaka, pored ostalog, mi daje za pravo da kažem da za Iliju arheologija nije bila puka profesija već životni stil“, ispričao je Baković.
Ilija Pušić rođen je 1922. godine u Kumboru. Karijeru je započeo kao učitelj u Bjelskim Kruševicama, da bi kasnije, inspirisan bogatstvom istorijskog i kulturnog nasljeđa hercegnovskog kraja, ostatak života posvetio arheološkim istraživanjima. Bio je direktor Zavičajnog muzeja „Mirko Komnenović“, osnovao Galeriju „Josip Bepo Benković“ i časopis za kulturu i umjetnost „Boka“, koji izlazi i danas. Njegove knjige „Vranjaj praistorijsko stanište iznad Herceg Novog” i „Preromanička plastika u Boki Kotorskoj” objavila je Crnogorska akademija nauka, a napisao je još pedesetak naučnih radova iz oblasti arheologije. Preminuo je u Herceg Novom, u 94 godini.
