U Boki Kotorskoj su u prošlom vijeku tri fabrike proizvodile crijep (tiglu) i opeku, a danas tek jedan dimnjak podsjeća na njih.
Iz pera dokumentariste Slavka Krstovića donosimo nastavak teksta o ovoj značajnoj industriju tog vremena za malu Boku Kotorsku…
Piše: Slavko Krstović
Kada se podvlačila crta na urađeno u prvih pola vijeka „Račice“, naglašeno je da bi se od do tada ispečenih opeka moglo sagraditi 7.000 komfornih trosobnih stanova, a proizvedenim crijepom pokriti jedan i po milion kvadratnih metara krovova.
U Boki Kotorskoj su u prošlom vijeku tri fabrike proizvodile crijep i opeku, a danas tek jedan dimnjak podsjeća na njih.
Prateći novinsku građu može se zaključiti da je Tvornica matuna (opeka) Antuna Ilića radila na Prčanju 1907. i 1908. godine. „Prva Bokeška glinena industrija“ je radila do 1948. godine kada su postrojenja demontirana i prenesena u ciglanu Lazine kod Danilovgrada, navodno, kako piše Mirko Petranović u radu „Razvoj industrije u priobalnom području Crne Gore do II svjetskog rata“ zbog iscrpljenosti kvalitetne sirovine i dotrajalosti postrojenja. „Račica“ kao akcionarsko društvo radi i dan- danas, ali ne proizvodi crijep i opeku.
U januaru 1945. godine, nepuna dva mjeseca nakon oslobođenja grada, otpočela je sa radom, tokom rata onesposobljena, Tvornica cigle „Račica“, a dnevno se proizvodilo 20.000 cigala i dvije do tri hiljade crijepova.
U oktobru iste godine Federalno Ministarstvo industrije poslalo je stručnjaka da pregleda industrijska preduzeća u Boki Kotorskoj i da utvrdi njihovo stanje, materijalne potrebe, funkcionisanje i sposobnost za proizvodnju. Nakon uvida u stanje stvari, kao glavni problem navedena je nesposobnost i nestručnost lokalne vlasti da upravlja preduzećima, predloženo je da se fabrike stave u nadležnost Ministarstva industrije i rudarstva. „Posebno je ukazano na važnost redovne proizvodnje fabrika za proizvodnju cigle i crijepa u Tivtu i Krtolama, jer su njihovi poizvodi neophodni za obnovu zemlje. Zato se u izvještaju eksperta saveznog ministarstva predlaže da se izgradi još jedna fabrika opeke i crijepa u Danilovgradu, gdje postoji dovoljna sirovinska baza za njen redovan rad“, navodi Živko Andrijašević u radu „Stanje industrije u Crnoj Gori poslije II svjetskog rata (1945-1947)“.
U fabrici, koja će se narednih decenija nazivati Preduzeće za glinenu industriju- Tivat, Radna organizacija za glinenu industriju „Račica“ i Industrija građevinskog materijala „Račica“, proizvodilo se 60 % opeka i 40 % crijepa.
Početkom 1946. godine „Račica“ je imala 147 radnika, a narednih godina veliki problem je bio nedostatak radne snage, pa je tako u jednoj dnevno nedostajalo i po 140 radnika. U potrazi za radnom snagom odlazilo se i do Kosova i Metohije, da bi poslije jedne posjete Đakovici personalnog referenta fabrike, u Tivat stiglo četrdesetak radnika.
Po nekim zapisima u „Pobjedi“ može se dati prikaz proizvodnje u „Račici“:
„Zemlja (ilovača) se dovozi vagonetama iz majdana „Plavi kamen“ i morskim putem (krtoljska zemlja) do drobilica a odatle spušta u veliki mlin. Na ovom mjestu instalirana je voda, koja u jakim mlazevima kvasi zemlju (ilovaču) i pretvara je u žilavu smjesu, koja se ubacuje u mlin.
Izmljevena zemlja onda prolazi kroz razne kalupe, gdje se sa naročitim sječivima izdvaja cigla i pomoću automatskog kružnog transportera odnosi na pečenje.
U ovom odjeljenu nalazi se isto tako i radiona za presovanje cigala. Nekoliko poređanih astala smješteno je pri samom dnu radionice. Ovdje se donosi presovan crep, zatim dotjeruje u kalupima, odnosi na kružni transportator. Za astalima pognute glave radnice marljivo obavljaju svoj posao. Na presi se svakoga dana proizvodi 4.000 komada cigle, a kada se izrađuje kanalica onda izbacuje 8.000 komada.
Iz ovog odjeljenja prelazi se uzanim hodnikom u otvorene peći u kojima su naslagane hiljade komada cigle i crepa. Iz visokog otvora raznosi se plamen podjednako po svim pećima, gdje se tek donesena sirova cigla očvrsne i pod jakom temperaturom pocrveni.
Cigle i crepovi se odvoze na probu, koja se vrši ubacivanjem cigle ili crepa u vodu. Cigla se zatim ponovno vadi iz vode i ako sadrži druge sastojke sem ilovače, na njoj se tada stvaraju šupljine i ona se odvaja na drugu stranu.“
Četiri decenije nakon početka proizvodnje električna energija zamijenila je pogon na gas-drveni ugalj, a o tome je 28. maja 1948. g. obavješten i maršal Josip Broz Tito. Posrednik je bio predsjednik Vlade Narodne republike Crne Gore, Blažo Jovanović.
„Radni kolektiv Preduzeća za glinenu industriju – Tivat ponosan je što mu je uspjelo, da na pedesetšesti rođendan svojeg velikog vođe i učitelja maršala Jugoslavije druga Tita zamijeni četrdeset-godišnji zastarali pogon Preduzeća sa novim socijalističkim električnim pogonom, koji će omogućiti ostvarenje zadataka Petogodišnjeg plana. Molino Vas da budete tumač lijepih, iskrenih i odanih želja, koje radni kolektiv gaji prema svojem voljenom vođi maršalu Titu“, navedeno je u telegramu.
„Socijalističkoj elektrifikaciji“ prethodila je, između ostalih, i akcija članova
Mjesnog odbora Narodnog fronta Tivta na kopanju rupa za postavljanje stubova radi sprovođenja električne energije u fanriku. Organizovana je i akcija na preuređenju instalacija, u kojoj su uzeli učešća i radnici iz ostalih mjesnih preduzeća i članovi masovnih organizacija, potom su obavljeni spoljni i unutrašnji radovi, a sve je praćeno pripremanjem sirovina i ostalog materijala za proizvodnju.
U duhu poslijeratnog vremena, Preduzeće za glinenu industriju organizuje socijalsitička takmičenja za kolektive glinene industrije u NR Crnoj Gori. Namjera je bila da se tokom njihovog trajanja premaše proizvodni planovi, da zaposleni daju što više dobrovoljnih radnih časova na obrađivanju svojih ekonomija i izgradnji zadružnih domova, da se što više radnika osposobi za rad na mašinama, … Rezultati nisu izostali: proizvodni plan premašivan je od 15 do 22 posto, radilo se prekovremeno u korist siromašne djece Kotorskog sreza, radnici su se stručno osposobljavali, pa je šestomjesečni ciglarsko-creparski kurs završilo 39 kursista.
Radnici su tih godina proširili prostorije menze, uredili su nove prostorije za kuhinju, magacin za hranu i radnički bife, a imali su i „crveni kutić“ u kome je bila tvornička biblioteka sa oko 200 raznih knjiga i brošura, radio aparat i nekoliko šahovskih garnitura. U dvorištu fabrike su zasadili oko 500 stabala kanadske topole, eukaliptusa i bagrema, a na tvorničkoj ekonomiji sijalo se i po 8.000 kg krompira, te nešto povrća.
U preduzeću za glinenu industriju formiran je i Klub Narodne tehnike, u kome je sa izuzetnim uspjehom radio kružok mašinaca-ciglarskih mašina, prvi takve vrste u Jugoslaviji. Klub, koji je 1949. g. dobio priznanje I Kongresa narodne tehnike i nagradu Centralnog odbora SSJ, bio je pretplaćen na više stručnih listova i časopisa („Tehnika narodu“, „Motorizacija“, „Naša krila“, „Radio amater“, „Tehnika narodu“ i „Fotografija“), a imao je i fotografski aparat i materijal neophodan za izradu fotografija. Članstvo je najviše interesovanja imalo za motociklistički i automobilistički kružok. Za njih je osposobljen stari motocikl, a od dotrajalih dijelova motora i karoserije sastavljen je i osposobljen za vožnju putnički automobil.
Kada se podvlačila crta na urađeno u prvih pola vijeka „Račice“, naglašeno je da bi se od do tada ispečenih opeka moglo sagraditi 7.000 komfornih trosobnih stanova, a proizvedenim crijepom pokriti jedan i po milion kvadratnih metara krovova.
Početkom šeste decenije prošlog vijeka u „Račici“ su proizvodili punu ciglu, šuplju ciglu sa dvije rupe, a po narudžbi i sa tri rupe, falcovani i vučeni crijep, te falcovane i vučene žljebnjake.
Veliki problem bio je nedostatak motorne lokomotive, pa je zemlju je iz majdana do mlinova dovlačio jedan konj. „Ranije smo imali malu motornu lokomotivu. Bila je to prava blagodat. Pored brzine koja se dobija kad se vagoneti vuku lokomotivom, radnicima je i lakše, a i preduzeću jeftinije. Moramo nabaviti jednu lokomotivu“, govorio je direktor preduzeća Niko Ivošević novinaru „Pobjede“ Špiru Račeti.
Zbog dotrajalosti mašina za preradu i interni transport 1958. godine se krenulo sa njihovom rekonstrukcijom i modernizacijom. Za tri godine sagrađena je hala za kružnu peć, kružna peć dužine 57 etara, dimnjak za funkcionisanje kružne peći i to je bila prva faza rekonstrukcije, koja je omogućila da se 1965. g. proizvede oko 4 miliona komada ciglarskih proizvoda, tako da je tivatska ciglana podmirivala potrebe za tim proizvodima na obali Jadrana od Ulcinja do Korčule, a isporučivala je svoje proizvode u Titograd, Nikšić i Cetinje.
Druga faza rekonstrukcije i modernizacije potrajala je do 1968. godine, a u te tri godine zamjenjen je dio opreme za preradu i interni transport, instalirano je mazutno postrojenje i izgrađeno osam komora za vještačko sušenje, sa kojima je zamjeno prirodno sušenje, koje je bilo usko grlo u procesu proizvodnje.
Stare mašine iz 1908. godine u potpunosti su zamjenjene 1973. godine, pa je od stare „Račice“ ostala samo fabrička zgrada. Te je godine sinhronizovan tehnološki proces i radnici su konačno oslobođeni teških fizičkih poslova, a mehanizovan je kompletan mašinski park. Tržištu je isporučeno 1,1 milion komada glinenih jedinica i betonskih prefabrikata normalnog formata.
Dugi niz godina „Račica“ je poslovala bez gubitaka, u periodu od 1965. do 1982. godine nije joj bio blokiran žiro račun, niti se desilo da plate kasne. Fizički obim proizvodnje se povećavao, broj radnika se smanjio sa 100 na 50, ali je pokazana i briga o višku radne snage, koja je dobila mogućnost da radi u novootvorenim postrojenjima: pogonu za eksploataciju ukrasnog kamena u Đurićima, drobiličnom postrojenju „Velja Spilja“ u Krtolima i pogonu betonskih prefabrikata u krugu fabrike, koji je koristio otpatke od pečenih ciglarskih proizvoda.
Instalirana oprema je zastarjevala, pa su u „Račici“, još prije 1979. godine i katastrofalnog zemljotresa, odlučili da se na novoj lokaciji gradi fabrika kapaciteta trideset miliona jedinki ciglarskih proizvoda raznog asortimana. Ekonomska opravdanost vidjela se u neograničenoj količini kvalitetne sirovine na potezu od Tivta do Budve i na realnim mogućnostima plasmana robe u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji.
Nakon zemljotresa, eminentni stručnjaci su zaključili da ne postoji nikakva tehničko- tehnološka, a posebno ne ekonomska opravdanost sanacija nastalih pukotina na konstruktivnim zidovima kružne peći, dimnjacima, fabričkoj zgradi i tla na kojem je izgrađena fabrika, pa je uslijedila odluka da se u Brdištima što hitnije izgradi naova fabrika glinenih proizvoda kapaciteta 50 miliona komada godišnje.
Krajem 1979. godine izgradnja fabrike je povjerena Birou za građevinarstvo iz Beograda i njegovim kooperantima, koji su sa radovima krenuli u proljeće naredne godine, da bi bili okončani 1982. Izgrađen je i savremeni pogon za meljavu kamena, kapaciteta 50 kubnih metara na sat.
Koju godinu kasnije, po riječima nekoliko penzionisanih radnika „Račice“, prestala je proizvodnja glinenih proizvoda.
-kraj-
/Slavko Krstović/
