U petak, 13. maja bićeće otvorena izložba fotografija Miloša Samardžića, u foajeu Dvorane “Park”, s početkom u 20:30 sati.
“Nekada davno, kada su svi vjerovali u bolja vremena, jedan veliki pjesnik je napisao : „U komunizmu će svi poeziju pisati.“ Vremena su demantovali pjesnika revolucionarnog zanosa. Niti smo doživjeli komunizam, niti su svi pisali poeziju. Umjetnički poklič današnjice mogao bi da bude: „U neoliberalizmu /ili u tranziciji/ svi će fotografije praviti“. Za razliku od utopije Majakovskog ,ova sentenca svaki dan dokazuje svoju tačnost. Nema toga, ili gotovo da nema toga, koji u svom džepu nema mobilni telefon sa neznamkoliko piksela ili čega li već ,i ko ga neće potegnuti da ovjekovječi dio svoje svakodnevnice, intime, pejzaža, sutona i svitanja. Svaka curica bavi se umjetničkim vidjenjem sebe same na „ selfijima“, „ instagramima“, svim savršenim surogatima tehnoloških „ no limit“ dostignuća. Fotografije prave svi, a onda ih posredstvom društvenih mreža neštedimice dijele čovječanstvu i upisuju se u anale umjetnika, foto reportera, registratora sadašnjosti kakve jeste ili kakva bi mogla da bude. Nekada, nekada davno, za takve rabote trebalo je imati talenta, volje, posvećenosti i znanja. Danas je dovoljan dobar mobilni. Medjutim…
Ovim svijetom, još uvijek hode , usamljeni poput svih vitezova i zaludjenika, ljudi koji fotografiju doživljavaju kao Umjetnost a ne kao instant proizvod u instant vremenu. Naoružani dobrom opremom za koju „ od usta odvajaju“ krstare svijetom i vide ono što drugi ne vide, ili vide ali ne umiju da vizuelno artikulišu. Miloš Samadržić pripada tom viteškom soju usamljenika koji se potpuno posvećuje fotografiji. Dobro „ naoružan“ opremom, /ali zalud svo oružje i oprema bez onog zrna talenta koje daje onaj dah, onu finu glazuru koja odvaja umjetnost od puke registracije/ mladi Novljanin kadrira naš grad i naš zaliv iz rakursa za koje i ne sanjamo da postoje. Rakurs / položaj objektiva van standardne horizontalne ravni/ je ono što izdvaja Miloševo poimanje fotografije, ali ne samo u optičkom smislu. On rakurs pretvara u autorsko vidjenje svijeta, pejzaža, i tako od dekorativne fotografije pravi umjetničku fotografiju. Miloš Samadžić ima onaj rijetki dar „ oneobičavanja“ na kome počiva autorsko vidjenje umjetnosti. Šta ima novo i drugačije u fotografiji Vojničkih banja, Škvera, levanta koji juri po dijagonali zaliva, fasadama grada? Vidjeli smo to hiljadama puta, opšta su to mjesta, zašto bi to bio „predmet obdelavanja“ fotografskog objektiva? Zato što to ovaj mladi čovjek umije da vidi unutrašnjim okom iz kojeg proizilazi emocija. Škver okupan jutarnjim pljuskom na njegovoj gotografiji ima miris, a mirisi i zvukovi potegnu odnekuda sjećanja . Levanat na Miloševoj fotografiji duva nam u lice i donosi miris mora, postaje vijesnik oluje, one poslije koje će grad biti čistiji i svjetliji. Fotografije Miloša Samadržića imaju pet dimenzija, imaju pet hiljada petsto pedeset pet dimenzija jer nisu samo za gledanje nego nas nagone da udjemo u njih, da budemo u njima, da zakoračimo u novsku noć onakva kakva je u Miloševom aparatu i u njoj doživimo ono što smo nekad doživjeli, ili možda nismo a željeli smo. U vremenima dekonstrukcije, u vremenima deestetizacije, Miloš Samardžić, onebičavanjem, posebnim rakursom i vizurom, nudi estetizovanu sliku svijeta, možda ljepšu nego što jeste, ali čežnja za ljepotom je ontološka potreba čovjeka, pogotovo u vremenima prenebragavanja i marginalizovanja Ljepote.
Novski talas donosi nam stvaralaštvo Miliša Samardžića, za gušt, za sagledavanje one ljepše strane nas i grada. Mlade godine, poznavanje zanata i neosporni talenat, posvećenost fotografiji i Ljepoti su razlozi zbog kojih će Miloš Samardžić još dugo surfovati na tom talasu, tražeći nove i veće izazove.“
Stevan Koprivica
