Najveći božji dar je kad neko ima glas, ali da se toliko spoji u jednu harmoniju njih tri dok pjevaju, to je nešto savršeno, oduševljena je koncertom prof. Ester Homen
U prepletu glasova prelijepih boja i visina, višeglasju protkanom nježnim žičanim zvucima citole, Karin Weston, Anastasija Bondareva, Jasmina Črnčič i Danil Rjabčikov, članovi međunarodnog Ansambla “Labyrinthus”, oduševili su ljubitelje rane muzike, koji su u srijedu uveče ispunili unutrašnjost Katedrale Svetog Tripuna. Prisutni su tokom koncerta bili veoma pažljivi, tihi, fokusirani na izvedbe, ujedno prateći tekst štampan u programu. Ovacijama i toplim aplauzom ispratili su nastup vrhunskih izvođača.
Kroz zahtjevne gregorijanske korale, ronda, motete, u solo, duo i trio izvedbama na temu tuge, zaborava, nade, Ansambl je melodijom i pjesmom potvrdio koliko je ova muzika duševno ljekovita. U sazvučju ženskih glasova istančane čistoće i melodioznosti te pratnju citole “Labyrinthus” je dočarao viziju francuskog srednjovjekovnog majstora Gijom de Mašoa (Guillaume de Machaut), koji je, nasuprot antičkom filozofu Boetiju, tvrdio da “estetiziranjem i unutarnjim proživljavanjem tuge” muzika omogućava ljudima da duboko osvijeste i osjete patnju, ali potom i nadu.
Hrana za dušu
– Ovo je hrana za dušu, to je jako bitno, doživljaj je fantastičan. Ne znam da li ćemo imati uopšte prilike čuti još tako nešto što je bilo toliko davno, a toliko savršeno izvođeno da se čovjek može zapitati: je li to glas ili instrument. Najveći božji dar je kad neko ima glas, ali da se toliko spoji u jednu harmoniju njih tri kako pjevaju, to je nešto savršeno, podijelila je svoj utisak prof. Ester Homen, koja pjeva u Katedralnom zboru Sv. Tripuna. Ističe divnu atmosferu, fenomenalnu akustiku i jedinstvenu priliku da čuje ove vrhunske umjetnike.
– Drago mi je da je Katedrala puna, očito ima ljubitelja koji dolaze i naših i stranih, to je zanimljivo i za turiste. Možemo biti ponosni. To je nešto po čemu će se Kotor, pored ostalog, pamtiti, ako neko boravi tu, da dođe da uživa. Zaista sam toliko očarana i samo mogu reći hvala umjetnicima i hvala svima koji organizuju program da možemo tako nešto čuti. Budimo sretni i zahvaljujem dragom Bogu da se to događa, kazala je gospođa Ester, ne skrivajući svoje oduševljenje.
Za srednjovjekovnu muziku, kako nam je objasnio Danil Rjabčikov, najvažnije je bilo da solista može i zna da pjeva sve – i “gore” i “dolje”, u to vrijeme nije bilo podjele na sopran i mecosopran, pa su otuda i solistkinje navedene samo kao “vokali”. Karin Veston, koja je pjevala najviši glas, odrasla je u Pakistanu, Singapuru i Saudijskoj Arabiji, a živjela je i u saveznoj državi Vašington, Kaliforniji, Ohaju i Njujorku. Trenutno živi u Bazelu, Švajcarska. Prisutne je očarala maestralnim izvođenjem de Machautovog djela “Lai de Nostre Dame”, kompozicije bremenite poetsko-teološkim tekstom i zahtjevnom melodijskom linijom, koju je diskretno pratio Rjabčikov na citoli. Jasmina Črnčić, mecosopran iz Slovenije, pjevala je gregorijanske korale koji su bili osnova za polifone kompozicije koje izvođene neposredno nakon korala, a Ruskinja Anastasija Bondarjeva je zajedno sa Rjabčikovim upečatljivo izvela tužaljku “Plač”. Svojim nastupom one su povezale istoriju muzike sa sadašnjim trenutkom.

Mašo i Boetije – o nadi kroz emociju i misao
-Muzika i tekst mijenjaju jedno drugog, a sve zajedno je rad između teksta i muzike – Giljom de Mašo, kompozitor i Boetije, filozof iz kasne antike. Vođen idejom don Roberta Tonsatija da Festival bude posvećen Jubilarnoj godini, na temu nade i hodočašća, najvažnijim temama Giljoma de Mašoa, koncipirao sam koncert u dva dijela. Prvi posvećen “nadi”, a drugi “zaboravu”, objasnio je Rjabčikov I dodao da se u Srednjem vijeku moglo pričati na svim jezicima u raznim formama i sve je to bilo u redu. Pričali su na latinskom – u Francuskoj na jedan način, u Njemačkoj na drugi način. Tako su i vokalistkinje pjevale na latinskom i na starofrancuskom jeziku iz XIV stoljeća.
U brošurama sa programom dat je obiman prepjev sa francuskog na engleski i na naš jezik, što je publici olakšalo da prati izvedbe i da dublje uđe u sadržaj korala, moteta. Organizatori su se potrudili da i na ovaj način ljubiteljima “a capella” pjevanja približe srednjovjekovnu muzičku tradiciju, što Festivalu “Tollite Portas” u Kotoru daje i edukativnu notu.
Kotorski, a svjetski
– Zadovoljan sam kako publika prati program i kako Festival teče. Bio sam na mnogim sličnim festivalima u svijetu, a “Tollite Portas” može biti u Parizu, Amsterdamu, on je na najvišem mogućem umjetničkom nivou. Akustika u katedrali je fantastična, energija unutar nje je predivna, auditorjum je izuzetno pažljiv, kazao je Danil Rjabčikov, koji je ujedno I umjetnički direktor Festivala.
/M.D.P./