Proteini iz mora – Kako morsko ribarstvo utiče na globalnu sigurnost hrane do 2050. godine”, naziv je studije WWF-a (World Wide Fund for Nature) kojoj su autori naučnici sa Sveučilišta u Kielu u Njemačkoj i u kojoj je analizirano koliko se ribe može održivo uzeti iz mora do 2050. godine.
Studija je pokazala da veći dio ribe koju ulove ribari siromašnih zemalja, uglavnom s južne hemisfere, odlazi na trpeze bogatih sjevernjačkih zemalja.
Rezultat je loša raspodjela: oni prvi jedu premalo ribe, odnosno unose u organizam premalo “morskih” proteina, dok ih ovi drugi unose previše, odnosno jedu ribe više nego što kao dovoljno preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija – redovno konzumiranje jedne do dviju porcija od po 150 grama ribe tjedno, što čini 11,7 kilograma po glavi godišnje.
No ta se smjernica može odnositi na afričke i južnoameričke zemlje koje konzumiraju znatno manje ribe od preporuke WHO-a, dok je europski prosjek prešao 25 kilograma konzumirane ribe po glavi godišnje (globalni je nešto više od 20 kilograma).
Globalna važnost
Hrvatska podizanju prosjeka nipošto nije pomogla, naprotiv: iako ne spadamo u siromašne zemlje koje sebe zakidaju ribom kako bi je više izvezli, ribe jedemo manje nego najsiromašniji; po godišnjoj konzumaciji na začelju smo mediteranskih zemalja i ispod preporuka SZO-a. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosjek po članu kućanstva za 2014. godinu je 6,1 kg morske i slatkovodne ribe, 0,7 kg plodova mora te 0,8 kilograma konzervirane i prerađene ribe.
Riba ima iznimno važnu ulogu u globalnom osiguravanju hrane: za više od tri milijarde ljudi osigurava najmanje 20 posto životinjskih proteina, no ona je prije svega važan izvor masnih kiselina i mikronutrijenata. Riba trenutno osigurava 17 posto proteina za globalnu populaciju, a očekuje se da će taj postotak rasti.
No prelov ribe na mnogim lokacijama, ilegalni ribolov, onečišćenje mora, uništavanje staništa i klimatske promjene vode ka situaciji u kojoj bi se ribarska industrija mogla naći u ozbiljnim problemima, odnosno propasti kao velika i značajna gospodarska grana i time u još dublje siromaštvo gurnuti milijune ljudi koji žive od ribolovne industrije.
Studija, međutim, sugerira, odgovarajući na pitanje iz njezina naslova, da bi 2050. mogli loviti značajno više ribe od sadašnjih stotinjak milijuna tona godišnje – čak 137 milijuna tona – ako se način upravljanja ribolovom, najkraće rečeno, značajno poboljša.
A kako je cilj Ujedinjenih naroda iskorijeniti glad u svijetu do 2030. godine, WWF poziva donosioce odluka da u prioritete uvrste i poboljšano upravljanje ribarstvom kako bi se morski resursi osigurali i budućim generacijama.
Jadran je prelovljen
Studija je provedena u okviru WWF-ova projekta “Fish Forward”, kojemu je cilj podizanje svijesti u 11 zemalja Europske unije, uključujući Hrvatsku, o ekološkoj, socijalnoj i ekonomskoj održivosti proizvoda iz ribarstva.
Hrvatska i Jadran unutar studije razmatrani su samo u okviru mediteranske cjeline, no činjenica je, kaže Daniel Kanski, stručni suradnik za ribarstvo u WWF Adria, da je Jadran prelovljen – osim kad su u pitanju sitna plava riba i tuna – te da se više ribe uzgaja nego što je uhvaćeno ribe koja nije plava ili tuna.
Kanski napominje da je prošle godine u svijetu izjednačena količina ribe iz uzgoja i ulovljene, no kaže da WWF-u nije cilj sugerirati kupnju ribe iz uzgoja umjesto divlje:
– WWF želi zaštititi prirodu, ali i ljude koji žive od ribe. Uostalom, i u akvakulturi ima puno posla na dostizanju održivosti, s obzirom na to da se za jedan kilogram tune, na primjer, potroši 12 do 15 kilograma sitne plave kao riblje hrane (brašna), što se ne može smatrati dobrom raspodjelom resursa niti je održivo na dugi rok.
WWF-ova studija, kaže na koncu Kanski, ne nudi konkretna rješenja, samo upozorava da je stanje globalnih zaliha ribe razlog za zabrinutost te da će morskih resursa nestati ako se ne promijeni način na koji ih koristimo.
/Lidija Gnjidić/
