Iako joj je drvo postojano, okrunjeno vazdazelenom krošnjom, za maslinu se može reći da je stablo s hiljadu lica. Njih doduše po nijansama i nije uvijek lako razlikovati.
Tačnije, prilagodljivo je svakom godišnjem dobu, svim poslovima koje traži od uzgajivača, onih koji za nju skrbe i onih koji na kraju krajeva od nje uberu uvijek bar pristojan (u)rod.
Od nje se ne traži da po naravi bude raznolika, ona će uvijek biti postojana u smislu životne funkcije, i u pasiji i u slavlju, u trpnji i u slasti konačnih prinosa, ali i svega što zatim slijedi. To posebno vrijedi za uskršnje vrijeme kad naša dobra uljika, dobra majka naših voćnjaka u svojoj darežljivoj plemenitosti dolazi do punog izražaja.
Drvo masline, obzirom na godišnje mijene, toliko je raznoliko da se to, možda ne uvijek ali često, gotovo i ne primijeti. Raspolaže sa svim nijansama boja, a osobito su tu – rekli bismo – važne dvije temeljne: zeleno i još zelenije. Ili, obrnutim slijedom: živahno zeleno i ono koje prelazi u sutonskije, sivije otiske tog istog kad drvo u pravilu izgledom unekoliko malaksa, a unutar sebe ostaje jednako darežljivo.
A da bi sve to, sve njezino vrijeme doživio, čovjek bi trebao disati cijeli niz života, dodati na svoj životni konto daleko više vremena nego ih objektivno posjeduje.
Prema maslinovom izdašnom vijeku onaj ljudski je, moglo bi se to tako reći, izgubljen u tolikoj količini svega što nam maslina, u divljini ali po svome, pokazuje.
Maslina, s kojom se redovito mjerimo – nek je i izvan našeg stalnog domašaja i brige – sve u svemu je ipak naš domaći stvor. Nisu bez razloga povijest i mitologija toliko „omaslonjeni“, puni legendi i priča s nezaobilaznom ulogom masline, primjera za sva vremena, dakle, paradigmatskih situacija za navijek, a o tome u kojoj je mjeri ona od pamtivijeka obilježila život ljudi i koju je ulogu imala ne samo u mitologiji i religiji već i u prehrani i pučkoj medicini ljudi na Mediteranu da posebno i ne govorimo.
Ne samo maslina nego i sve drveće, sav biljni svjet, sve biljke koje drže do sebe kao da na pameti imaju bar dvije stvari: kako živjeti i kako se osigurati za trajnu reprodukciju, korištenje svojih životnih potencijala, poruke za budućnost, svojevrsnog testamenta, u ispisivanju kojeg maslina kao da je „najpismenija“.
Antropomorfnost biljnog svijeta kao da nema granica a u tome prednjači upravo maslina. Istraživanja tumače da je njeno drvo od pamtivijeka, još od mlađeg kamenog doba prisutno na Zemlji – naši preci su sakupljali i plodove divlje masline, o čemu svjedoče i arheološki nalazi njenih koštica u špiljama, stari više od 9.000 godina.
Proširivši se Mediteranom maslina postaje, a i danas je jedna od najstarijih i najvažnijih biljnih kultura snažno obilježivši život ljudi i postavši njihov simbol.
Ako je cvijet simbol ljepote, maslina i njezino kvrgavo deblo zar ne personificiraju mudrost, obilježje starijeg doba? To se i ne vidi ali se u duhu itekako može imaginirati.
Primisli na dugovječnost i misiju obnove života osjeća se intenzivnije i u studeno zimsko doba kad se po ustaljenom godišnjem „scenariju“ dolaska Uskrsa i pripadajućeg mu slavlja nakon muke i pasije sve usmjeruje prema „razvedravanju“, misteriju oslobađanja od tereta trpnje i smrti, one najstrašnije, one na drvu križa.
Zanimljivo je što sve prethodi slavlju Uskrsa. U kršćanstvu to je prije svega svečani ulazak u Jeruzalem kad Krista dočekuju Židovi s palminim i maslinovim grančicama i slave dolazak Mesije. Pletenjem vijenaca još se ponegdje evocira uspomena na taj događaj.
U vezi s maslinom religija je ispreplela obilje znakova u obilježavanju Velike sedmice, njoj je pridavano niz simboličkih značenja, pa je, između ostalog, postala simbolom mira, života, obilja, vječnosti, zdravlja, učenosti i mudrosti.
Ukratko, postala je izuzetno važna i gotovo besmrtna, u očima ljudi mogla je nastati samo božanskom voljom, pa su je u mitovima stvarali bogovi, a još po zapisima starih pisaca u kršćanstvu je, primjerice, simbol Božje providnosti i brige za djecu Božju.
Kako njena stabla mogu doživjeti i više hiljada godina, dugovječna starina s naših kamenjara, gotovo je čudotvorno i besmrtno drvo. Kolonije ovog “svetog drva”, npr. na lokalitetu Lun na Pagu, o tome najrječitije govori. Sve u svemu, blagdan Uskrsa govori više od njezina simboličkog buđenja za Uskrs, više od godišnje obnove njezine flore.
Lucidni je Homer njezino ulje nazvao ”tekućim zlatom”, a znano je da još i danas služi i za očuvanje zdravlja i ljepote. Koristilo se i za balzamiranje mrtvih tijela, prinosilo i kao dar bogovima i umrlima.
Maslina je dakle bila (i ostala) drvo za sve prilike, sve potrebe. Za korist i za uzor, za sve što koristi navijek važeću ideju uskrsnuća. Za sve što je trebalo vratiti funkciji, dakle životu, dakle uskrsnuti. Tako je bilo, tako je i danas, a i tako će i nadalje biti.
