Viđi kako je plavo nebo!- rekao je Dimitrije, dok smo sjedjeli ispred njegove rodne cetinjske kuće u preduskršnju subotu 11. aprila 2015. goidine. I zaista, nebo bilo neobično azurno plavo. Pomislio sam na trenutak kako nebo nigdje nije plavo kao nad cetinjskom kotlinoom. Siguran da se takvom nebu divio i Njegoše u jednom aprilskom danu, kakakv je biio ovaj. Okolna sura brda, koja zakljanjaju vidike, nadomještena su ovim plavtnilom, kao posebnim darom čovjeku, stiješnjenom između njih.
Trešnje u bašti, još nijesu procvjetale, a njihov drvored je nagovještavao cvijet. Dimitrije je rekao da bi volio da, kao poseabn kadar, uđu u film Danila Maruovića, koji je ovih dana sniman na Cetinju.
Pričao mi je o knjizi LABIRINT SJEĆANJA, čiji je naslov meni blizak, a i oni kojima se ova knjiga bavi, koju sa znatiželjom iščekujem. Susreti s Sioranom, Dadom, Danilom Kišom, Rankom Marinkovićem… Fikcijsko dokumentarne proze, sa posebnom arheologijom, metafizikom, dignute do stupnja metafore. Pričao mi je o Marinkoviću šahisti, izvanrednom piscu, novelisti… O susretu sa Sioranom u Parizu u 17 časova. Sve je u ovim novelama važno, vrijeme i mjesto… I neslučajne slučajnosti, kao susret s Danilom Kišom u Beogradu, te kako je nakon što se rastao sa njim, vidio u masi jednoj žensko lice, koje će zadržati njegovu pažnju, a kasnije oživjeti na njegovim slikama. Pričao mi je o Marinkovićevim rukama i mapi R u k e koju je radio, po njegovoj istoimenoj priči. O poslednjem rukovanju sa Marinkovićem, u ulici Ilica. Izgovorio je esej o rukama…O Dadovim fantomima nesanice. Ah, te nesanice! O rukama jednog cetinjskog oriđinala, iz Dimitrijevog djetinjstva, koji je rukama pravio nevjerovatne pokrete, pa tako zabavljao djecu….
Dopada mi se naslov!- rekao sam.
O paralenim labirintima, koji se udvajaju poput onih borhesovskih staza. Vječiti labirinti i vječita račvanja. Nikada kraja toj igri. Pomislio sam: to je literarura. Umjetnost u jednom opštijem smislu.[quote_box_right]Postoje dani, koji nastavljaju da žive, i kada prođu, koji su izdvojeni iz kalendara, i koji ostaju van toka vremena, koji imaju lice, što ih izdvaja među danima…Takav dan je besumnje bio, subota 11. april 2015, s Dimitrijem, na Cetinju[/quote_box_right]
Konačno, tu je Njegoš. Nijesam se dao oteti tom utisku. Tom prisustvu, živog mrtvaca, koji se stalno pokreće, potvrđujući sebe. I pitanje: da li bi bio Dimitrije to što jeste, da nije toga određujućeg sveprisustva? Postoje ljudi, koji ne umiru, za koje nemate osjećaj da su umrli, čija nas luča osvjetljava, osvješćuje i sabira. Negdje sam uvijek zamišljao Dimitrija, kada bih pomenuo Njegoša, ili boravio na Cetinju. Kotlina koja se otvara pred dvojicom ljudi – umjetnika, sličnog senzibiliteta, u različitim vremenima. Postoje ravni, one opšte ravni, koje spapaju. U nekoj nadnaravnoj ravni, sreli su se njih dvojica. „Velika Umjetnost, ako upotrijebimo taj izraz u sveobuhvatnom značenju, jeste oblast velikih“, piše Igo u knjizi o Šekspiru. U ovom slučaju je tako.
I neki vedar dan, jasan, gdje su stvari kristalne, gdje svaka izgovorena riječ, nastavlja da živi.
Konačno, zar to ne potvrđujem ciklus Dimitrijevih slika MISTERIJUM LUČE MIRKOKOZMA? Zar to ne potvrđuje OKHOTIH? U ovoj kotlini štampana je knjiga, kada je knjiga bila rijetkost u svijetu. I nije slučajno što je slova te naše knjige Dimitrije nadogradio. I slova i knjiga. I u te krčage nasuo duha živoga.
Slova su oživjela na poseban način. I u telefonskom razgovoru, koji smo imali dan nakon cetinjskog susreta, složili smo se da bez tradicije nema modernosti.
Dobro si pomenuo Grka Sefirsa, u emsiji ART MAGAZIN, koja je emitovana u noći između ova dva dana – rekao je.
Da – odgovorio sam. Sefrisa držim kraj uzglavalja. Čitam ga i kad spavam. Zbog poezije kroz koju pulsira grčki duh. I sam Seferis je govorio: osjećam u sebi tri milenijuma grčke tradicije, Homera i tragičare, epiku i liriku, zapise na nekropolama, kompletno grčko nasleđe.
Velik je jedino i samo, umjetnik sa takvim osjećanjem i sazananjem.
Onda nije čudo što Dimitrije tako ojseća tradiciju. Njegoša, koji je osjećao Grke, čitao Homera i tragičare, preveo prvo pjevanje Ilijade. Držvne obavezu mu nijesu dozvolile da dalje prevodi. Morao je misliti o sudbini ukradene mazge na Rijeci, o obeščaćenosti jedne djevojke… I šta kane velike sile. Hoće li Crna Gora preživjeti vihore. Hoće li Omer paša udariti, te koliko je svrsihodna knjiga u gladnoj zemlji. Shvatajući sve kao veliko i sudbinsko. Malu tvrcu i gordu planinu. Nije onda čudno što se na parčetu crnopgorske zemlje, nakon onog grčkog, dešava crnogorsko čudo. Jedan mali, ali herojski narod, dostiže herojske i nadasve moralne visine, kakve su dostignute u doba Homera. Nešto što se više neće ponoviti.
Ovaj dan je učinio da negdje čujem Njegošev glas. Iako su svi raniji pokušaji i pretpostavke te vrste, bili bezuspješni.
Kako je govorio? Koliko je taj glas bio specifičan, drugačijin od ostalih. Zadugo poslije nijesam se mogao oteti tom glasu i utisku koji je u meni proizveo.
Ako idemo za onom Darelovom teorijom da rijeko izdvojena podneblja, imaju svoj genius loci… duh podneblja. Onda je Cetinje jedno takvo, izdvojeno mjesto, koje pulsira posebnom energijom.
Nije ga Ivan odbarao za svoju prijestonicu slučjno. Đurđe je podobro poznavao ondašnju astronomiju, konstelacije zvijezda, i, čitajući nebesku mpau, uvidio je da je mjesto obilježeno posebnim znakom.
Možda sam se zato, u njemuj uvijek, posebno osjećao. Pa i na dan pred Vaskresenje Hristovo.
Boško Mijanović u knjizi Cetinjske vertikale iznosi jednu zanimljivu pretpostavku: „Određujući Cetinje za svoje sjedište i sjedište Zetske mitropolije, Ivan Crnojević nije ni slutio da se ono nalazi na presjeku velikih nebeskih krugova koji prolaze kroz sveta mjesta Nazaret i Vitlejem u Palestini i duhovne i kulturne centre Evrope, Veneciju i Pariz. Sredstvima sferne trigonometrije lako je dokazati ovu konstelaciju. Uzmu li se koordinate mjesta za navedene velike krugove Nazaret – Venecija – Vitlejem – Pariz, vidi se da je njihov presjek cetinjska zemaljska vertikala. Pored nje Crnojevići su započeli drugu – duhovnu vertikalu.“
Cetinje nije slučajno odabrano za sjedište države i mjesto gdje se donose važne i sudbonosne odluke.
Postoje dani, koji nastavljaju da žive, i kada prođu, koji su izdvojeni iz kalendara, i koji ostaju van toka vremena, koji imaju lice, što ih izdvaja među danima…
Takav dan je besumnje bio, subota 11. april 2015, s Dimitrijem, na Cetinju.
Cetinje – Castel Nuovo,
Na dan Vaskresenja Hristova,
12.april 2015. Miraš Martinović
