Da glavni uslovi za projekte nisu finansije nego ljudi, a muzej ne čine zidovi, nego sadržaj koji mu ljudi daju, odnedavno u Kostreni želi dokazati grupa entuzijasta zaljubljenih u svoje rodno mjesto kroz pokretanje muzeja pomoraca u Svetoj Barbari.
Kostrenjanima je nedavno u crkvi Svete Barbare predstavljen idejni koncept i idejno rješenje budućeg muzeja pomoraca koji će i prije same realizacije početi živjeti u zajednici. Riječ je o konceptu muzeja bez zidova koji ne podrazumijeva muzej samo na jednoj lokaciji već će različite interpretacijske tačke biti njegovi sastavni dijelovi.
Tu svakako pripada krajobrazno uređenje prilaza uvali Žurkovo gdje će svoje mjesto naći i mural kostrenskog akademskog slikara Ivana Penzeša – Nadalova, projekt postavljanja križa na Kuli, Kapetanski put koji spaja dvije Kostrene i još niz točaka koje su objedinjene pod zajedničkim naslovom »Kad dojdeš – da najdeš«, prema nazivu zvučne knjige Branke Kržik Longin, kostrenske pjesnikinje.
Minula vremena
A da kostrenski muzej doista čine ljudi, dokazala je Linda Pavičić iz Kostrene, inače tajnica u uredu kostrenske načelnice, koja je budućem muzeju darovala vrijednu i izuzetno intimnu građu koja predstavlja stoljetnu povijest njezine obitelje. Preko 150 fotografija iz brojnih obiteljskih albuma, na kojima se nalaze none i nonići, bižnone i bižnonići, obitelji Uršičić iz Urinja i Tijan iz Svete Barbare, gospođa Linda sakupila je iz obiteljske kuće nakon smrti roditelja i darovala ih budućem muzeju gdje će pričati priču o Kostreni kakva je nekad bila. Mnoge ljude na fotografijama ne poznaje i vjeruje da će se i na ovaj način naći netko tko će ih prepoznati. Oni koje pak prepoznaje, prizivaju sjećanja na neka minula vremena, na običaje, ali i životnu filozofiju starih Kostrenjana.
To otkrivamo pokušavajući imenovati ljude na fotografijama među kojima se posebno izdvaja crno-bijeli portret dvoje starijih ljudi. Ozbiljnih lica i pogleda uprtih u kameru, s morčićima na ušima i austro-ugarskom bradom, kao da žele ispričati priču kako se živjelo u Kostreni prije više od jednog stoljeća.
– Da, njih prepoznajem i to nisu muž i žena kako ste pomislili, već brat i sestra. To je pranono Andre Tijan i njegova sestra Baldina Tijan udana Šoić. Njihove su izreke uvijek kolale u našoj obitelji i zapravo ih se i sama danas ponekad sjetim i uviđam koliko su posebni bili ti naši stari Kostrenjani.
Nono Andre običavao je sjesti u kaputu kraj šparheta i kad bi mu netko rekao da skine taj kaput, on bi samo uzvratio: »Kade ne gre zima, ne re ni teplina«. Nona Baldina imala je isto svoju životnu filozofiju i ponekad se sjetim njezine izreke »Kćeri, najbolja služba ti je muž«, govori Pavičić koja je svojim obiteljskim albumima zasigurno otvorila vrata sjećanja brojnih Kostrenjana koji u svojim domovima zasigurno imaju slične primjere, fotografije, priče i sjećanja, ali i brojne predmete koji podsjećaju na stoljetnu pomorsku tradiciju ovog primorskog mjesta.
Kostrenjani vjeruju da je upravo zahvaljujući pomorstvu, u svaku kostrensku kuću stigao »bokunić svita«, a muzej pomorstva bez zidova prilika je da tom svijetu pokažu koliko doista vole svoje mjesto i kako je bogata njegova povijest i tradiciju.
www.novilist.hr