Mirna, plava pučina, mala primorska mjesta, jutarnja izmaglica nad vodom i glas talasa – slike i zvuci srećnog djetinjstva, zaljuljani u malim, drvenim barkama.
A svaka 82 od njih, kao čovjek, ima svoje ime, službu, sudbinu…
Ovo je priča o malim, običnim barkama i njihovim vlasnicima…
Za mene su barke sastavni dio života i porodične istorije, jedan pogled na barku je pogled u djetinjstvo. Oduvijek sam bila fascinirana primorskim pejzažima i opčinjena smirujućom bonacom i nježnim, plavim izmaglicama u Boki. U tim su slikama barke uvijek imale svoja mjesta. Život primoraca, bez njih bio bi nezamisliv. I kakva bi to, molim vas, djetinjstva bila? Kakve bi pjesme zaljubljeni pjevali, da nije njih – malih barki? Dakle, moja ljubav za barke nije usamljenička.
Barke, mandraći, tiraduri, čine i specifičnu funkcionalnu i građevinsku karakteristiku bokokotorskog priobalja. Kažu da danas u Boki ima oko 2000 ponti, mandraća, privezišta, koji su nastajali u vrijeme gradnje privatnih kuća van utvrđenih primorskih gradova. Gradili su ih vlasnici kuća koje su bile daleko od gradskih luka, prvenstveno od Kotora. I upravo je taj dio kotorsko-risanskog dijela Boke, zbog svojih ne samo kulturno-istorijskih, nego i prirodnih vrijednosti, uvršten na UNESCO-vu listu Svjetske baštine.
Igor Perić piše: „Barke, uronjene u bajkovite pejzaže; vezane u mandraće, usidrene na ribarskim poštama ili ulovljene sred zaliva dok im prove lebde – ni na nebu, ni na vodi – u ramu plavetnila, vizuelni su sadržaj prožet osjećajem nostalgije, jer bilježe prošlost koja nestaje.”
Čini mi se da je bilo sasvim prirodno, pa i očekivano, snimati barke. No, nisam bila inspirisana samo time što barke vraćaju u djetinjstvo, ili što sam najljepše trenutke djetinjstva doživjela upravo na maloj drvenoj barci; niti samo zato što se naša kuća nalazi uz samu obalu, u marini, pa su tako u našem dvorištu i oko njega, osim naše, bile i brojne, tuđe barke; i one su, kao i mi, sanjale zimi sunčane dane i pučinu, i čekale proljeće; sa njim su dolazili vlasnici i vraćajući barkama život, dotjerujući ih da budu ljepše i u novim bojama, odlazili opet na pučinu. Tamo gdje barka zaista „živi”… Ova morska saga ima svoj zaplet u ljepoti individualnih priča, jer, svaka je barka priča za sebe. Ona, kao čovjek, ima svoj karakter, istoriju i svoju sudbinu. I, kao što kažu da kućni ljubimci obavezno liče na svoje vlanike, tako, bar se meni čini, i barke liče na svoje vlasnike. Barke, prije svega, liče na svoje graditelje, na majstore kalafate (il calafato, ital.). Kad barku neko kupi i „uzme pod svoje”, ona počne ličiti na njega. Obični, naši ljudi: majstori kalafati, marinaji (il marinaio, ital), barkajoli (maestro d’ascia, ital.)… svi oni daju svojim barkama i izgled i karakter i sudbinu. Barke bez njih ne bi bile barke, nego mrtvi predmeti, kao ljuske od oraha; a ni oni, opet, bez barki, ne bi bili oni isti ljudi koje znamo, srijećemo, kod kojih kupujemo ribu ili sa kojima po moru plovimo.
Snimila sam jednom barku, koja je nosila ime TVT 1; ta fotografija je negdje objavljena i nedugo zatim, javio mi se dondo Špiro Kaluđerović – vlasnik upravo te barke. Zato što je imao veliku želju da mi ispriča priču o njoj. TVT 1, prava ljepotica, prema kazivanju donda Špira, stigla je iz Dalmacije u Tivat prije 150 godina. Kao uzoran radnik, dondo je od Lučke kapetanije, 1989. godine, dobio baš tu barku za nagradu! Danas je ona u vlasništvu Špirovog unuka Saše i, čini se, sve više liči na novog vlasnika! Tako je, ustvari, pod uticajem donda Špirove storije, počelo ovo moje zanimanje za portrete barki. Što ih duže posmatram i snimam, to ih više volim. Ali, i lakše shvatam zašto su neodvojive od lica, ruku, osmijeha, koraka, glasa… svojih vlasnika.
Vinko Vujović iz Stoliva, vlasnik je, možda, najstarije barke u Boki: njegov stari guc ima oko 180 godina i član je porodice kroz tri generacije. Sagrađen je na Korčuli i pretrpio je brojne popravke. Vinko pripovijeda da su njegovi preci, kad su barkom prevozili poljoprivredne proizvode do pijaca u Kotoru i Herceg Novom, često koristili latinsko jedro, koje i danas postoji, kao i već izbišan jarbol od drveta. Vinkov otac bio je vrsni stolar i barkariol, te je redovno održavao barku, što je doprinjelo njenoj dugovječnosti. Nekad je imala broj 33, a danas se, između ostalog, koristi tokom Fešte od Kamelija za donošenje cvijeća u Stoliv.
Majstori kalafati, otac i sin – Petar i Nenad Bokovac, imaju porodičnu radionicu u Baru za izradu barki od drveta. Od umijeća kalafata zavise estetske i plovne karatkeristike barke. Petar Bokovac je otvorio radionicu šezdesetih godina XX vijeka. U njoj su izrađivani i čamci dugi do 17 metara, a teški i 42 tone! U radionici repariraju jedrilice, jedrenjaka, korčulanke… Međutim, najzanimljivije je da na osnovu stare arsenalke, sagrađene u tivatskom Arsenalu prije više decenija, izrađuju nove barke i to sa lantinima – drevnim jedrima trouglastog oblika. Poznato je da je u Arsenalu svojevremeno sagrađeno 180 čuvenih arsenalki, a do danas je u plovnom stanju sačuvano svega desetak.
Još jedan zaljubljenik i majstor, Zoran Nikolić (63), koji aktivno vodi i veoma popularni blog o drvenim barkama, na Prčanju ima barku staru 43 godine, naslijeđenu od oca. U očevim dokumentima piše da je barka sagrađena kod čamčara Petra Vukovića iz Bijele, avgusta 1971. godine.
Majstor Žarko Bubonja iz Perasta, profesionalni je brodograditelj – čamčar, koji se i nakon penzionaisanja bavi ovim rijetkim zanatom. Žarko je zanat izučio 1952. u Mašinsko-industrijskoj školi Remontnog zavoda „Sava Kovačević” u Tivtu. Radio je i jedra i krošnje za čuveni brod „Jadran”. Danas mu pomažu i uče od njega sin i unuci.
Dragan Gudelj, takođe iz Perasta, vlasnik je barke (guca) Nemirna KO 27, koja je stara 85 godina, a napravljena je 1929. godine, u Malom Lošinju na Korčuli. Bila je najbrža barka na jedra u Boki, a u Draganovom vlasništvu je 15 godina. Ova barka je tokom fašinade uvijek prva u povorci. Vremenom sam, upoznavajući barke i njihove vlasnike, upoznala mnoge od naših barkariola i marinaja, i ostala zadivljena njihovom povezanošću. Kad razgovarate sa tim ljudima, bilo bi nevaspitano ne pitati ih za zdravlje njihovih barki, za stanje u kojem su, za izgled, za snagu.
Na primjer, starina Jozo Kitić
(74) iz Prčanja, ponosan je na svoju barku guc u marini Kordić, koja je prije 58 godina sagrađena na Korčuli, ali je drvo za nju ponijeto iz Boke! I naravno da će vam o njoj rado i nadugo pripovijedati.
Jednako lijepe i romantične priče o svojim barkama, ispričali bi vam i: Dragan Ivović, Tonći Dabović, Anton Šenk…
I, zaista, sve njihove drvene ljepotice zaslužuju veliku ljubav i divljenje.
Zanimljivo i važno je to što se ova ljubav i vezanost za drvene barke, mada nam se svako malo učini da će se i one zaboraviti kao mnogo toga, obnavlja ili ponovo rađa, zahvaljujući mladim ljudima. Valjda se oni, na vrijeme tj. veoma rano, zadoje ovom ljubavlju prema moru i plovidbi.
Tako je, recimo i to, najmlađi vlasnik lijepe arsenalke TVT 134, Darko Bujković iz Budve, star jedva 16 godina! Njegova je arsenalka napravljena 1966. godine, a ima svu njegovu pažnju i brigu, smještena u mandrać pred kućom u Krašićima. Na mnogim fotografijama pred vama, vidjećete i starost i ljepotu ovih divnih plovila, ali tek bi uz njihove „biografije”, mogli potpuno razumjeti njihovo trajanje i značaj koji su imale i imaju u životu stanovnika malih, primorskih mjesta.
Šta su sve ove drvene ljepotice preturile preko svojih pramaca, šta su doživjele i vidjele, koliko su toga pretrpjele i podnijele! Vijerne kao najbolji prijatelji i odane kao iskrene dragane. Barka i njen vlasnik imaju vrlo „ozbiljnu vezu”; ustvari, više je to – uspješan brak: pun nježnosti i brige, svađa i mirenja, ljutnje i ljubavi. Ali, barke bez vlasnika samo su nijeme daščice, nemušto drvo, prekobrojni i nikom važni predmeti.
Bez vlasnika barke umiru. Jer, njima treba njega, održavanje, zaštita, reparacija, farbanje… i to svake godine! Kako to nije uvijek slučaj, mnoge od barki koje sam snimala, danas „plove” samo na mojim fotografijama. A mogle bi trajati dugo, dugo. Ponajviše zahvaljujući majstorima kalafatima, neke od barki opstaju u vlasništvu nekoliko generacija, pa traju i do dva vijeka.
U Mediteranskom Brevijaru Predrag Matvejević bilježi: „Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi, ne zna se čija je bila. Pretpostavlja se da dolazi iz staroga Egipta. Egipćani su je također od nekog preuzeli. Rabili su je Feničani i Puni, Grci i Rimljani. Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na arapskom al’ud od čega dolazi leut, na italijanskom i španjolskom legno i leno).” To samo potvrđuje jednu simpatičnu priču: kada su pitali jednog starog majstora koliki je vijek barke, on je odgovorio da jedna drvena barka može trajati dok god u šumi ima drveta. Drugim riječima – dok je ljudi i majstora, biće i barki!
