Vjekovima smo prenosili znanja, usavršavali tehnike i mukotrpno radili kako bi od škrte prirode dinarskog krša oteli svaku, pa i najmanju kap vode. U toj borbi smo, između ostalih naučili da koristimo i kamenice, kao jedan od najstarijih i najprostijih predmeta za čuvanje vode.
Uzor za njihovu izradu vidjeli smo smo u samoj prirodi, jer kamenicama nazivamo i ova prirodna udubljenja ispunjena vodom. Srećemo ih često u ambijentu ljutog krša zaleđa, gdje nerijetko predstavljaju jedinu dostupnu vodu! U skladu sa tim, te veće prirodne kamenice imale su svoja imena, a znanje o njihovim lokacijama prenošeno je generacijama.
Oponašajući prirodu radili smo i svoje kamenice, koristeći ih kao pojilo za stoku uz kakvu lokvu, ubao, bistjernu ili izvor.
Nije bio lak posao pronaći, namjestiti i izdubiti odgovarajuću stijenu. O prenosu da i ne govorimo. Zato smo gledali da kamen mnogo „ne putuje“, nego da iskoristimo neki zgodni komad na samom terenu. Izdubiti stijenu nije mogao svako. Trebalo je tu i snage i znanja i osjećaja za dobru mjeru. Jedan pogrešan udarac i kamen puca, a posao bespovratno propada.
Gdje smo danas?
Kamenice su i dalje tu, ali sve je manje pastira i njihovih stada. Za napojiti stoku viđamo betonska korita, plastičnu burad, prepilane bojlere… Radimo kako nam je lakše, brže, jeftinije.
Ipak, znanje o kamenicama i prirodnim i ovim što nam preci ostaviše, još uvijek živi i za očekivati je da, uprkos izazovima modernog i jeftinog, to bude i dalje tako. Savremeni čovjek u mnogo čemu se vraća prirodi, uviđajući da su mnoga stara i „prevaziđena“ rješenja ipak najbolja.
U tom smjeru nas vuče i turizam, kome ovakvi predmeti i ovakve životne priče, postaju sve zanimljiviji. Zato, nemojmo podcijenjivati znanje koje smo naslijedili, iskoristimo ga za neke nove kamenice, ispunjavajući dušu i čuvajući tradiciju!
