Odvajanje prenositelja bolesti, karantena, čiji opseg primjene u svijetu upravo zahvaća do sada nezapamćene razmjere, povijesno je patentirano u Dubrovačkoj Republici i doprinos je hrvatske baštine svjetskoj civilizaciji, tvrde povjesničari.
Karantena je postupak kojim se radi zaštite od širenja zaraznih bolesti odvajaju osobe, životinje i predmeti za koje se sumnja da su zaraženi, kaže povjesničarka medicine Stella Fatović–Ferenčić i napominje da karantena može usporiti bolest i učiniti je podložnijom kontroli.
No, upraviteljica Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU upozorava na ograničene domete karantene i kaže da, povijesno gledano, karantena sama po sebi ne suzbija bolest, te da se i nakon uvođenja karantena kuga kontinuirano epidemijski javljala u Europi sve do kraja 18. stoljeća.
Povijest ideje o karanteni
Ideja i prvi praktično uspješni eksperiment karantene pojavio se u Dubrovniku. O stvaranju institucije koju danas prepoznajemo pod pojmom karantena jasno svjedoči odluka dubrovačkih vlasti iz 1377. o tome da se svi putnici koji dolaze iz potencijalno zaraženih krajeva moraju, prije ulaska na prostore Republike, smjestiti u neku vrstu izolacije na otoku Mrkanu u vremenskom razdoblju od mjesec dana, kaže povjesničar Gordan Ravančić.
Stella Fatović–Ferenčić ističe da karantenu nisu izmislili liječnici kao što bi se to očekivalo, već dubrovačko Veliko vijeće. Zašto? Jer je Dubrovnik bio trgovački grad, a prekid trgovine bi za taj grad značio njegovu gospodarsku propast, odgovara ona.
U drugoj polovici 14. stoljeća Dubrovnik izrasta u važno pomorsko-trgovačko središte, a u 15. i 16 . stoljeću gradski „porat“ postaje glavno pristanište na udaljenim linijama stranih brodova. U naponu snage Republika raspolaže sa 180 brodova kojima upravlja oko 250 kapetana i opslužuje ih više od pet tisuća mornara. Štitila ih je mreža dubrovačkih konzulata koja je drugoj polovini 16. stoljeća narasla na 50 osoba.
Dubrovačke vlasti su brzo shvatili da od trenutka kada u Grad dođu prve vijesti o epidemiji u nekim krajevima, do trenutka kada ta epidemija počne svoj zlosretni „pohod“ Gradom, prođe neko vrijeme, te da se ritam pojave epidemije poklapa s ritmom dolaska putnika i trgovaca iz krajeva s epidemijama, objašnjava Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest.
Trentina pa karantena
Isprava je vrijeme izolaciji određeno na 30 dana i to je bila „trentina“.Venecija je polovicom 15. stoljeća preinačila trajanje izolacije u 40 dana, „quarantu“, po čemu današnji pojam nosi ime.
Zašto 40? Taj broj se povezuje s biblijskom pričom o izolaciji Joba kada je bio zaražen i kada se samoinicijativno izolirao iz zajednice na 40 dana. Dakle broj nema veze sa spoznajom o inkubaciji kuge. Te spoznaje tada još nije ni bilo. Inkubacija kuge iznosi najčešće dva do pet dana, a može varirati od nekoliko sati do 12 dana. Nikako 40!, objašnjava Stella Fatović-Ferenčić.
Ravančić napominje da su pokušaji prevencije i zaštite pojedinih gradova od epidemijskih nasrtaja postojali i prije Dubrovnika. Neki gradovi poput Milana uspješno su 1348. primijenili princip da se grad jednostavno zatvori. No, većina gradova to na kraju nije uspjela. Primjer Pistoiae zorno svjedoči o tome, jer je propustom jednog stražara stvar izmakla kontroli.
Takva praksa ima slabost što počiva na principu „lanac je čvrst koliko njegova najslabija karika“. On je poznat i kasnije. Nobelovac Ivo Andrić ga opisuje u romanu Na Drini ćuprija, ističe Ravančić.
Od Bobare i Mljete do Danča i Ploča
Prve karantene bile su smještene pod vedrim nebom na dubrovačkim otočićima Bobari i Mrkanu, te u Cavtatu. Do graditeljskih je promišljanja karantenskih lazareta trebalo proći neko vrijeme. Prvi zidani objekt bio je samostan Sv. Marije na Mljetu. Ondje se od 1397. godine vršilo temeljito raskuživanje ljudi i tereta koji su dolazili iz zaraženih krajeva, kaže povjesničarka znanosti Fatović-Ferenčić.
Neko vrijeme karantena je bila i na otočiću Lokrumu; polovicom 15. stoljeća grade se i lazareti na Dančama, te na prostorima današnjeg parka Gradac. Budući je 1482. Dubrovnik poharala epidemija kuge koja je odnijela velik broj života, ponovo su stavljena u funkciju skloništa na otočićima Mrkanu i Bobari, dodaje Ravančić.
Međutim, napominje Stella Fatović-Ferenčić, Turci su karantenske lokacije mogli iskoristiti za napad na grad. Vlasti su stoga odlučile izgraditi nove lazarete uz grad. Prvi lazaret, koji je 1457. gradio poznati graditelj Mihoč Radi, a u uporabi je bio od 1466, bio je smješten zapadno od grada u predjelu Danča.
Najpoznatija karantene, dubrovački Lazareti, nalazi se pred istočnim ulazom u Dubrovnik. Zidani je to kompleks čije se prostorije i danas mogu vidjeti na dubrovačkim Pločama. Njihova gradnja završena je u 17. stoljeću, ali na toj lokaciji izvori bilježe postojanje karantene već u prvoj polovici 16. stoljeća, dodaje Ravančić.
Osam zgrada za stanovanje i pet dvorišta i danas su solidna graditeljska cjelina u kojoj se odvijaju kulturni događaji i svoje sjedište imaju dubrovačke udruge i druge pravne osobe.
Zapošljavala pisara, stražara, svećenika, grobara, pralju, brijača, kirurga i kacamorta
Do polovice 15. stoljeća karantena se pod upravom zdravstvene službe razvila u administrativno funkcionalnu ustanovu koja je imala pisara, dva stražara, jednoga grobara te jednu do dvije pralje. Za vrijeme epidemije 1457. zdravstveni je ured zaposlio svećenika i brijača, a u mjestima izvan Dubrovnika po dva „kacamorta“. Kacamorti su bili iz redova pučana i provodili su protuepidemijske mjere pod nadzorom dubrovačke službe. Nakon preseljenja na Danče karantena je dobila i kirurga, koji je zamijenio dotad privremeno zaposlenoga brijača, te dva pučana-pomoćnika za nadzor protuepidemijskih mjera, kaže Stella Fatović-Ferenčić.
Dok Ravančić ocjenjuje da je karantena u dubrovačkom slučaju „razmjerno uspješno ispunjavala svoju zadaću jer uistinu nakon njezine uspostave 1377. pa sve do kraja stoljeća niti jedna ozbiljnija epidemija nije poharala Grad“, Stella Fatović-Ferenčić smatra da „karantena nije mogla spasiti ljude od epidemija“ ali da su „vlasti redovito nastojale poboljšati i usavršavati karantenske mjere“.
Primjer Dubrovnika slijedili su i ostali gradovi, pa je ta mjera postala uobičajena od 15. stoljeća. Ravančić ističe splitsku karantenu tzv. Splitsku skelu, koja je krajem 16. stoljeća organizirana na obali jugoistočno od Dioklecijanove palače.
Napustili zazidavanje oboljelih
Splitski lazaret odigrao je veliku ulogu i u sprječavanju širenja epidemijskih bolesti i u osiguravanju stalne i stabilne trgovine Splita sa zaleđem koje je bilo pod upravom Osmanskog Carstva, kaže on.
Karantena je usporavala tok ljudi i robe te time negativno djelovala na trgovinu od koje je grad živio, no kao mjera borbe protiv zaraznih bolesti bila je i ekonomski i moralno podnošljivija od venecijanskog pristupa zatvaranja grada i milanskih mjera zazidavanje oboljelih. Stoga su je ubrzo preuzeli i ostali vodeći mediteranski trgovački gradovi, Venecija 1423. i Genova 1467, ističe povjesničarka medicinskih znanosti.
U važne protuepidemijske mjere na tlu Hrvatske ona još ističe sanitarni kordon Vojne krajine, koji je organizirala austrijska uprava. Na hrvatskom je području u 18. stoljeću uspostavljen sustav stalne kopnene karantenske zaštite. Potkraj 19. stoljeća karantenski sustavi gube važnost jer ih istiskuju nove mjere zaštite protiv zaraznih bolesti, primjerice vakcinacija, objašnjava Fatović-Ferenčić.
Kacamorti strah i trepet
Budući da sve do kraja 19. stoljeća medicina ne poznaje točne uzročnike, najjednostavniji način „pročišćenja“ okuženih skloništa jednostavno je bio njihovo spaljivanje, zajedno s osobnim stvarima preminulih i njihove odjeće.
Tijela preminulih isprva su sahranjivana u grobnicama, prema kršćanskim običajima. No, kako ubrzo više nije bilo mjesta na grobljima, mrtvi su nerijetko pokapani u plitke grobove bez lijesa, ponekad i u grupnim grobnim rakama, kaže Ravančić.
Stella Fatović-Ferenčić navodi da je 1397. donesena odredba o mjestu i trajanju karantene, koja je propisala kazne za kršitelje i zabranila uvoz robe iz kužnih područja za cijeloga trajanja epidemije. Tri zdravstvena službenika iz redova vlastele nadzirala su provođenja mjera. Oni će se službeno zvati „officiales cazzamortuorum“, a u popularnom se govoru zadržao naziv „kacamorti“ ili „kačamorti“. Ravančić napominje da su dubrovački kacamorti imali razmjerno velike ovlasti, čak do prava izricanja smrtne kazne.
Metoda karantena zadržala se danas, dapače, upravo doživljava svoju najširu primjenu, ali se uvelike razlikuje od ranog dubrovačkog oblika.
Nekada se nije poznavao ni uzročnik ni njegovo ponašanje, pa se pribjegavalo raznim metodama zaštite. Danas se broj dana provedenih u karanteni temelji na poznavanju uzročnika i vremenu inkubacije bolesnika. Iz ranih dana su poznate ilustracije kužnih doktora s maskom i kljunom unutar kojeg je bila mješavina aromatičnih biljaka za zaštitu od udisanja okuženog zraka. Danas su liječnici propisno zaštićeni posebnom odjećom, maskom, jednokratnim zaštitnim naočalama, dvostrukim rukavicama te pokrivalom za glavu i stopala, kaže Stella Fatović-Ferenčić.
„Karantena je hrvatski brend“
Ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest kaže da u antičkom razdoblju ne postoje institucije ili preventivne mjere koje bi izravno mogli povezati s konceptom suvremene karantene. No, jedno od imena za predmodernu karantenu, lazaret, povezano je leprom ili gubom koja je morila Sredozemlje, i u antičko doba i tijekom srednjega vijeka.
Sam naziv lazaret prema jednoj od tradicija veže se uz lik biblijskog Lazara koji je obolio od bolesti nalik gubi, a kojeg je Isus „uskrsao“ iz mrtvih. Tako Lazar u srednjovjekovnoj kršćanskoj tradiciji postao zaštitnik okuženih i oboljelih od gube/lepre. Stoga i danas sačuvani objekti nekadašnje dubrovačke karantene nose ime Lazareti, iako bi možda pravilnije bilo nazivati taj objekt u jednini – lazaret.
Povijesna znanost je nedvojbeno dokazala prvenstvo Dubrovnika u „izumu“ karantene, poglavito pokojni povjesničar Mirko Dražen Grmek. Ipak u javnosti, a i u dijelu inozemnih znanstvenih krugova, često se može čuti teza kako je Mletačka Republika, tj. Venecija, uvela prvu praktičnu karantenu, kaže Gordan Ravančić.
Izolacija kao koncept se primjenjivala i ranije, slaže se i Stella Fatović-Ferenčić. Tako već 1272. u dubrovačkom statutu imamo rečenicu da leprozni moraju živjeti izvan gradskih zidina. Bili su dakle izopćeni. Neki talijanski gradovi za vrijeme pandemije kuge također uvode izolaciju, zatvaraju se i prekidaju trgovinu. No to nije karantena u suvremenom smislu, ističe upraviteljica Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU i zaključuje: Prva karantena u svijetu je izum Dubrovačke republike i ona je naš hrvatski brend.
/Piše: Ivo Lučić/
