Nešto poslije podneva tog 5.oktobra 1991. u reonu konavoskog sela Popovići blizu Čilipa, pred očima nekoliko stotina svjedoka iz redova crnogorskih tezervista u uniformama JNA, srušio se helikopter tipa „gazela“ jugoslovenskog RV i PVO.
U smrskanoj letjelici koja se, pavši sa nekoliko desetina metara visine, zaustavila u vinogradima, ali se pritom nije zapalila i eksplodirala, nalazila su se četiri čovjeka – tri su bila teško povrijeđena, a jedan je prema zvaničnim informacijama, već tada bio mrtav. Život je izgubio komandant 9.Vojno-pomorskog sektora JNA sa sjedištem u Kumboru, kontraadmiral Krsto L. Đurović (61). Na njegovoj uniformi stajale su oznake čina kapetana bojnog broda, jer još nije ni saznao da je dan ranije, ukazom Predsjedništva SFRJ, ovaj rođeni Cetinjanin vanredno unapređen u čin kontraadmirala. Ironijom sudbine, istim ukazom koji je potpisao potpredsjednik Predsjedništva SFRJ dr Branko Kostić, vanredno je pored Đurovića koji je već tada jasno pokazivao da je protiv rata u Hrvatskoj, iz čina pješadijskog pukovnika u čin general-majora unapređen i kasnije po zlu u Hrvatskoj i BiH poznati Ratko Mladić…
Samo par minuta nakon rušenja helikoptera, stradao je i mladi crnogorski rezervista Dejan Bogojević koji je prvi otrčao ka srušenom helikopteru kako bi pokušao pomoći njegovoj posadi. Prema nezvaničnim informacijama, njega je usmrtila tzv. „prijateljska vatra“ koja je sa položaja crnogorskih rezervista, nasumično otvorena prema mjestu pada helikoptera.
Sve okolnosti pogibije kontradmirala Đurovića do danas, ni skoro 25 godina nakon ovog tragičnog događaja, nisu u potpunosti rasvijetljenje, a što se zvanične Crne Gore tiče, i dalje je na snazi oficijelna verzija koju je 6.oktobra 1991 saopštila Vrhovna komanda JNA, tada već uveliko angažovane u građanskom eratu koji je bjesnio u Hrvatskoj:
“5. oktobra 1991. u 15.15 sati u širem rejonu aerodroma Čilipi, u visini sela Popovići… pogođen i oboren helikopter ‘gazela’ u kojem su se… nalazili general-potpukovnik Jevrem Cokić i kapetan bojnog broda Krsto Đurović. Tom prilikom teško je povrijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobijenih rana preminuo… General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade, kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik I klase, Ilija Radulović, kopilot, povrijeđeni su i van su životne opasnosti”.
Za jugoslovenski vojni vrh, vatra što je oborila “gazelu” došla je nesumnjivo sa hrvatske strane.
“To nam je vrlo teško palo – i kao ljudima, i kao starješinama, i kao potčinjenima. Ali, u ovoj situaciji to je čini mi se, dalo jedan dodatan zamah operaciji. Kad drugovi i starješine ginu na takav način, inat u borcima da se istraje, još je veći.”- prenijelo je riječi general-majora Branka Stankovića “koordinatora akcija na sektopru oko Čilipa” , već sutradan po Đurovićevoj pogibiji, ratnohuškački bilten “Rat za mir” titogradskog dnevnika “Pobjeda”. Novinari “Pobjede” pokojnom admiralu održali su panegirik kao vještom vojniku koji u pet dana ratovanja, nije izgubio nijednog svog vojnika, već je on sam pao kao prva žrtva iz redova 9.VPS.
Helikopter kojim su komandant Duge operativne grupe JNA, general Cokić i njemu potčinjeni komandant 9.VPS iz Boke, kontraadmiral Đurović nadlijetali reon gdje su se od 1.oktobra 1991, kada su jedinice JNA, rezervisti, Teritorijalna odbrana i MUP Crne Gore prešli granicu na Debelom brijegu i napali Konavle, već pet dana vodile borbe sa hrvatskim braniteljima, oboren je međutim, u području koje su Crnogorci već uveliko kontrolisali i gdje 5.oktobra više nije bilo hrvatskih snaga. Zvanična vojna istraga nikada nije pokrenuta – Đurović je sahranjen uz vojne počasti, Cokić je godinu dana proveo na beogradskoj VMA liječeći se od zadobijenih povreda, da bi 1995 bio penzionisan kao 80%- tni ratni vojni invalid. Njih dvojicu na čelu Druge operativne grupe, odnosno 9.VPS, naslijedili su general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, a ratna dejstva protiv Dubrovnika i njegovog zaleđa odmah su značajno intenzivirana i doživjela su svoj vrhunac u bombardovanju opkoljenog grada 6.decembra 1991, a zbog čega su Strugar i Jokić kasnije pred Haškim tribunalom osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.
Bivši poručnik JNA Ahmo Hajdarpašić koji je 1991. službovao u 179. brdskoj brigadi sa bazom u Nikšiću, nam je ispričao zanimljivu storiju o tome ko je kriv za rušenje Đurovićevog helikoptera. Hajdarpašić čija je jedinica takođe učestvovala u ratnim operacijama na dubrovačko-hercegovačkom ratištu o kojima on govori sa gnušanjem i zgražavanjem, krajem avgusta 1991 slomio je skočni zglob, pa je u jesen te godine završio na rehabilitaciji u Vojnoj bolnici Meljine.
“Tamo sam ostao nekoliko dana i upoznao pilota oborene “gazelle”, kapetana Nedžiba Tabučića koji je bio sav polomljen. Tabučić je u Meljinama bio sa suprugom i svastikom, inače je rođeni Fočak. Pošto smo bili istomišljenici po pitanju agresije na Hrvatsku i BiH, između nas se razvilo prijateljski odnos, pa smo malo otvorenije razgovarali o tragediji koja se nadvila nad našom zemljom i njenim narodima. Tada mi je izrazio sumnju da nije oboren sa hrvatske strane, jer po svim tadašnjim saznanjima, Hrvati na području Konavala nisu raspolagali nikakvim protivavionskim sredstvima. Tada mi je rekao da sa velikom dozom sigurnosti veruje, da su ga oborili “naši”, najvjerovatnije protivavionskim trocijevnim topovima kalibra 20 mm.
Rekao mi je da kada bi vidio mjesto pada helikoptera i poziciju na zemlji, da bi mogao sa 100% sigurnosti utvrditi ko ga je oborio.”- ispričao nam je Hajdarpašić. Prema njegovim riječima sa pilotom Nedžibom Tabučićem (a ne Nervinom Tobunčićem kako je netačno saopštio SSNO), načelno se dogovorio da kada izađu iz bolnice, Hajdarpašićevim autom se zajedno odvezu na mjesto pada helikoptera, “jer je to tada bila “oslobođena” teritorija.”
“Sjećam se da mi je tada pričao da mu je od ličnih stvari vraćena samo kaciga, a da su “spasioci” zadržali njegov pištolj i druge lične stvari. Rekao mi je da je padom izgubio svijest i da se detalja spasavanja ne sjeća. Sticajem okolnosti, ja sam ranije napustio bolnicu i vratio se u Nikšić, tako da je naša ideja s aodlaskom na mjesto nesreće ostala ne ostvarena. Možda je to bila i srećna okolnost, jer sam đavo zna kako bi se to naše putešestvije završilo, sobzirom na “patriotizam” koji je tada vladao crnogorskim rezervistima i većim dijelom komandnog kadra.
Danas sa ove distance i veoma jasnije slike crnih dana, crnogorske istorije i njenog tragičnog i sramnog pohoda na Hrvatsku i BiH, čitajući priče saučesnika i kolega pokojnog Krsta Đurovića, bolnu priču njegove supruge, sa 99% sigurnosti verujem, da je pokojni admiral Đurovic bio protiv agresije na Dubrovnik i Hrvatsku uopšte te da je kao takav, morao biti uklonjen na bilo koji način.” –kaže ovaj bivši oficir JNA koji danas živi i radi u Švajcarskoj. Prema njegovom mišljenju, izviđački let na kojem je bila “gazela” sa Đurovićem, bila je, ako je zavjera postojala, idealna prilika da se neposlušni oficir smakne “jer se u takvim okolnostima znaju žrtvovati i drugi ljudi kako bi se uklonio onaj koji na bilo koji način predstavlja prepreku na nekom zadatku, da bi priča o “ustaškim dželatima” bila uvjerljivija, a pravi cilj i namjera se efekasnije prikrili”.
HRVATI NEGIRAJU BILO KAKVU UMIJEŠANOST I CIJENE ĐUROVIĆA
“Dubrovački Vjesnik” je 6.oktobra 1991 u stilu tada razumljive ratne propaganda izvještavao o “velikim žrtvama agresora”, pripisavši hrvatskoj strani zasluge za obaranje Đurovićevog helikoptera:
“Među brojnim poginulima (prema Radio Beogradu) je i kapetan bojnog broda Krsto Đurović, komandant VPS Boka, a teško je ranjen general potpukovnik Jevrem Cokić, komandant koji je kriv za uništavanje Konavala i Župe dubrovačke. Hrabri branitelji su srušili njihov helikopter dok je letio iznad aerodroma.”
Hrvatski zvaničlnici, uključujući i tadašnjeg dubvrovačkog gradonačelnika Petra Poljanića i generala Hrvatske vojske Nojka Marinovića, kasnije su demantovali da su hrvatske snage imale bilo kakvog udjela u obaranju “gazele.”
“Helikopter se srušio u subotu 5. 10. 91, oko 12,45 sati u području Pridvorja. Pao je kod Draganjske Pale. Letio je iz smjera Cavtata prema Boki Kotorskoj. Letjelicu su oborili crnogorski rezervisti protivavionskim topom iz mjesta Livjera, jer naših snaga tamo (nažalost) nije bilo. JNA je optužila gardiste iz Popovića da su oborili helikopter, pa su cijeli dan nakon toga gađali minobacačima sela iz kojih se tobože pucalo na helikopter.” – službeno je hrvatsko stajalište. Poljanić je svoja saznanja i sumnje da su Đurovića ubili zapravo ljudi iz same JNA, iznio i svjedočeći pred Haškim tribunalom u procesu protiv Slobodana Miloševića, gdje je pored ostaloga, kazao mu je Đurović neposredno pred izbijanje rata jednom prilikom u povjerenju kazao: “Dok sam ja zapovjednik VPS Boka, možeš biti siguran ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće”. General Nojko Marinović, u vrijeme rata 1991, komandant odbrane Dubrovnika u hrvatskim medijima je svojevremeno izjavio da je ‘usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA’.
Tada je Đurović navodno pozvao Marinovića na razgovor tokom kojeg mu je kazao da je “u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina sa familijama žive u Hrvatskoj i da dok on bude komandant 9.VPS, Hrvatska neće biti napadnuta.” Marinović je čak ustvrdio i da je “prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske, Krsto Đurović umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe sigurnosti zato što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku” i da je helikopterska nesreća u stvari bila samo predstava za javnost i zavaravanje tragova.
Prema poslije rata objavljenim podacima, hrvatske snage u dubrovačkoj operaciji raspolagale su samo sa tri PVO topa kalibra 20 mm, od kojih nijedan 5.oktobra 1991, nije bio ni blizu mjesta gdje se srušio Đurovićev helikopter.
KOPRIVICA NIJE ČUO PUCANJ
Očevidac incidenta u kome je stradao admiral, bio je poznati crnogorski novinar Veseljko Koprivica, tada prinudno mobilisan kao rezervbista JNA i poslat na dubrovačko ratište o čemu je on kasnije napisao izuzetno emotivnu i detaljnu ispovjest pod nazivom “Sve je bilo meta”. Koprivica se do sada najviše od svih u Crnoj Gori bavio slučajem kontraadmirala Đurovića i njegove misteriozne pogibije i ubijeđen je da je razlog za to što je među vojnicima voljeni i od naroda poštovani oficir, glavu izgubio zato što se oštro protivio napadu na Dubrovnik i namjeri da se grad bombarduje i praktično okupira.
“Dok su crnogorski rezervisti odmarali u blizini konavoskog sela Popovići, iznenada se pojavio helikopter za koji se u prvi mah posumnjalo da pripada hrvatskoj vojsci. Međutim, kroz nekoliko trenutaka uslijedilo je novo iznenađenje: letjelica se zateturala i pala u obližnji vinograd. Odmah je tamo potrčao jedan mladić iz Podgorice i nestao u vinogradu, a ubrzo je u tom pravcu zapucala poveća grupa rezervista…Nešto kasnije do nas su stigle dvije tužne vijesti: poginuli kapetan bojnog broda Krsto Đurović i onaj mladi rezervista iz Podgorice, a pilot i još nekoliko putnika povrijeđeni…. Pobjeda je objavila čitulju u kojoj se navodi da je onaj mladi rezervista “junački poginuo od ustaške ruke”. Zbog tog detalja i činjenice da je helikopter pao a da prije toga niko nije čuo pucanj, niti je u tom području, koje su danima prije toga kontrolisali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA, moglo biti hrvatske vojske, odmah se posumnjalo u istinitost zvaničnog saopštenja Saveznog sekretarijata narodne odbrane o udesu helikoptera. Ta sumnja traje i danas.”- zapisao je Koprivica.
KAČIĆ: ĐUROVIĆ JE UBIJEN POD IZVANREDNIM OKOLNOSTIMA
Nekadašnji visoki hrvatski političar, ugledni međunarodni pravnik I bivši član radnih grupa za radruživanje Hrvatske od SFRJ, dr Hrvoje Kačić javno je izrazio negodovanje zašto Haški tribunal koji je saslušavao Poljanića u suđenju Miloševiću, nije nakon svjedokovog iskaza o Đuroviću, detaljnije istražio okolnosti “ovog zločina”. Kačić je naveo da mu je jednom prilikom bivši crnogorski ministar inostranih poslova Nikola Samardžić rekao da su “pripadnici JNA likvidirali admirala Đurovića, ali me je upozorio da u javnosti ne smijemo to spominjati jer da su neki koji su bili neposredni svjedoci tog događaja, već nasilno ubijeni.”
Prema Kačiću, Đurović je kao komandant 9.VPS , u septembru 1991 dobio zadatak da iz strateških i sigurnosnih razloga stavi pod punu kontrolu cestu od Trebinja preko Graba i Mrcina (Dubravka) do Boke Kotorske.
“On je kao zapovjednik svih postrojbi na jugo-istočnom području Dubrovnika poduzeo taj zadatak i krenuo u tu operaciju 1. oktobra 1991. Te su jedinice već 5. oktobra zauzele područje gdje ta cesta prolazi kroz Konavle. Izvijestio je komandu u Beogradu da je izvršen dobiven zadatak, ali on dobija nalog da mora nastaviti napredovati sve do Plata jer da se od tamo vodom i elektrikom snabdijeva kasarna na Prevlaci. Međutim, komandant 9.VPS Đurović odbija izvršenje tog daljnjeg zadatka jer je bio protivnik napada na Dubrovnik i to je bio razlog njegova ubojstva.Vođstvo u vojnom vrhu odbilo je izvršiti bilo kakve istražne radnje, ali i vodstvo tadašnje SFRJ i Crne Gore želi prikriti okolnosti ovog zločina. Sasvim su jasni razlozi takovog postupanja Srbije i Crne Gore, ali ne vidim nikakvog razloga kojom nadležna tijela Haškog tribunala ovakvu šutnju mogu objasniti. Kada sam 29. oktobra 1991. na sastanku u Domu Jugoslavenske ratne mornarice u Tivtu u prisustvu uglednih diplomata iz Italije, Francuske, Nizozemske, Velike Britanije i Grčke, prekinuo monolog admirala Jokića jer je iznosio neistine o početku operacije na Dubrovnik budući je on preuzeo zapovjedništvo tek 7. oktobra1991., jasno sam istakao da je raniji zapovjednik Đurović bio ubijen pod izvanrednim okolnostima.”- zapisao je dr Kačić.
Siniša Luković
