Na visoravni Vrbanj, na oko hiljadu metara nadmorske visine u zaleđu Herceg Novog, gdje se planinski vjetar sudara sa mirisima mora, rađa se priča o upornosti, tradiciji i tihoj borbi za opstanak. Tamo, na granici između stijene i neba, gdje su zime hladne, a ljeta vrela, niče krompir – ne kao obična kultura, već kao simbol opstanka i ljubavi prema zemlji. Među sedam vrsta krompira koje uzgaja posebno mjesto zauzima krompir – brašnast, mirisan, starinske sorte, kakvog danas rijetko gdje ima i čije je sjeme, po predanju, Njegoš donio iz Rusije.
To je zemlja koju prepoznaju samo uporni – poput porodice Radović, koja već decenijama ustrajno njeguje plodnu zemlju.
Ono što porodicu Radović izdvaja jeste ne samo predanost, već i otpornost, jer zemlja koju obrađuju nema sistemsko navodnjavanje, a izostaje i institucionalna pomoć. Iako su registrovani proizvođači, nemaju pravo ni na povoljniji zakup tezgi na hercegnovskoj pijaci, a pokušaji da dobiju podršku za projekte navodnjavanja završili su u tišini. Ipak, Radovići nisu odustali – sami su finansirali ono što im je bilo neophodno da nastave.
Zaga Radović, čije lice je postalo simbol hercegnovske pijace, zajedno sa suprugom Radivojem i sinovima obrađuje više od dvadeset njiva – uglavnom zakupljenih – na Vrbanju i u Kruševicama. Bez pomoći države, često i bez osnovne infrastrukture, ova porodica iznosi na pijacu do 30 tona krompira godišnje, uz mrkvu, cveklu, paradajz i još mnogo toga što uzgajaju u skladu s prirodom. Potražnja nije ograničena samo na lokalno tržište – dio njihove robe završava i na trpezama u Beogradu.
Na njenoj tezgi, smijeh dolazi prije svake prodaje. Ljudi je ne traže samo zbog povrća, već i zbog riječi I topline koju nosi u pogledu i glasu. Redovna je na pijaci, vedra i razgovorljiva, a njena prisutnost – poput njenih proizvoda – postala je dio lokalnog identiteta.
Zaga ne krije da nije lako. „Ali znamo šta radimo i za koga radimo. Ljudi nas poznaju, cijene naš trud, i to je ono što nas drži“, kaže. I baš zato, njihova priča prevazilazi poljoprivredu – ona govori o opstanku, poštovanju prirode i snazi jedne porodice da stane iza svakog ploda koji iznese na pijacu.
Hranitelj naroda s dalekih planina
Krompir (Solanum tuberosum), višegodišnja biljka jedna je od najvažnijih prehrambenih kultura na svijetu. Njegovo porijeklo vodi iz Anda Južne Amerike, gdje su ga još prije više od 7.000 godina uzgajale stare civilizacije. U Evropu je stigao u 16. vijeku, ali su mu trebale decenije da zadobije povjerenje naroda.
U početku je bio ukrasna biljka – ljudi nisu znali da se jedu podzemni gomolji, a ne otrovni listovi i bobice. Tek kada su tokom 18. vijeka zadesile gladne godine, krompir je postao spas za mnoge narode. Danas je četvrta najvažnija kultura po obimu proizvodnje, poslije pirinča, kukuruza i pšenice, a u svijetu postoji više od 4.000 različitih sorti.
Vizija posijana u brdima
U Crnoj Gori i danas je aktuelna priča o tome kako je Petar II Petrović Njegoš donio prvo sjeme krompira iz Rusije 1833. godine. Tamo je vidio koliko ova biljka znači za prehranu naroda, pa je ponio gomolje kući i pokušao da ubijedi Crnogorce da je sade. Isprva sumnjičavi, ljudi su s vremenom prihvatili ovu novu kulturu.
Iako istorijski dokazi nisu sasvim jasni, istoričari ne isključuju Njegošev uticaj na širenje krompira. Kao prosvetitelj, donio je mnoge novine u Crnu Goru – školu, štampu, reforme – i moguće je da je i ova biljka bila dio njegove vizije.
Danas, kada Zaga Radović pažljivo bira sorte krompira koje će posaditi na visoravni Vrbanj, čini se da se duh te vizije nije izgubio.
Ova sorta ima antocijanine, pigmente odgovorne za ljubičaste nijanse u mesu krompira. Pomaže u neutralisanju slobodnih radikala u tijelu, ima protivupalna svojstva, može podržavati zdravlje srca i krvnih sudova,može doprinjeti zdravlju očiju i mozga. Istražuje se potencijalna prevencija određenih bolesti (npr. dijabetesa, nekih vrsta raka), ali to još nije potvrđeno za sigurno.
/S. Kosić/
