Svi govore o istom problemu, nedostatku radnika. Nema stručnih kadrova, još teže se pronalazi nekvalificirana radna snaga.
Mnoge kompanije su posegnule za radnicima iz inostranstva, druge su zatražile dozvole za njihovo dovođenje, neki poslodavci u fazi su razmišljanja da li se upustiti u takvu »avanturu«.
Nije u svakoj djelatnosti baš jednostavno, dovedeš ljude iz inozemstva, daj im u ruke alat i opremu i – izvoli raditi. Puno je zahtjeva što ih prethodno treba ispuniti.
Među onima koje je počeo pogađati nedostatak radnika nalazi se i djelatnost za koju je to teško povjerovati, koju smatramo isključivo našom, namijenjenu samo ljudima s mora. Ribarstvo! Tko to, uopće, može biti ribar, osim ljudi rođenih na obali i otocima, koji su rasli uz more, na moru i s morem?
Sada, odjednom, neće ljudi u ribare i, što je još gore, bježe iz ribarstva, piše Novi list. Da li će uskoro na našim ribarskim brodovima zaploviti Ukrajinci, Turci, Pakistanci… Ribara ima svugdje širom svijeta, ali nema jadranskih ribara koji poznaju specifičnosti našeg ribarstva i rada s mnoštvom raznovrsnih alata.
Riječki Ugor spada među naše kompanije što zapošljavaju najviše ribara, ljudi na brodovima. Imaju četiri velika broda – plivaričara, na svakome je devet ljudi. Treba posadu naći i zadržati, i to ne bilo kakvu, nego kvalitetnu posadu. – Za sada nemamo problema, govori nam Ivan Bočina. Kod nas su ljudi po 35 godina, izravno s broda odlaze u mirovinu. Uvijek smo vodili takvu politiku da moraš biti spreman za rad u svakom trenutku. Ljudski faktor ključan je za uspjeh u svakom poslu, a ribarstvo je specifična djelatnost, bez kvalitetnih ljudi nema rezultata. Ljudima poklanjamo posebnu pažnju, zato nemamo fluktuacije.
Kako će se na koćaru ili plivaričaru snaći neki stranac koji nikada nije bio na ribarskom brodu? Ili je možda ribario na nekom drugom moru, s alatima i na plovilima kakva ne poznaje naš Jadran. I lovio nama nepoznate ribe!
– To su strašno teški problemi, ističe Romeo Mikičić, ribarski obrtnik iz Rijeke. U nas nema škole za ribare, što znači da u ribare mora preći čovjek s nekim drugim zanimanjem, s nekog drugog posla.
Prema njegovim riječima, ribarski poslodavci imali su velika očekivanja od scrapinga, programa što ga je pokrenula država u suradnji s EU, a kojemu je cilj bio smanjenje ribolovne flote i ribolovnog napora.
Uz adekvatno obeštećenje ribari su se povlačili iz posla, a njihovi brodovi su uništavani.
– Scrapingom je obuhvaćeno sigurno 80 kočara, očekivali smo veliki priljev ljudi koji su ostali bez posla. Dogodilo se suprotno, nitko nam se nije javio. Uglavnom, zaposlili su se u turizmu, taj je posao neusporedivo lakši, radi se 4 – 5 mjeseci.
Posao lako pronalaze, samo u Krilu Jesenice svake godine registrira se 7 – 8 novih turističkih brodova. U takvoj situaciji nove kadrove mi naprosto nemamo odakle privući.
Nema nam druge, nego tražiti ljude iz inozemstva, zaključuje Romeo Mikičić, vlasnik dva velika broda koćara što rade na otvorenom moru srednjeg i južnog Jadrana.
Očito je, ljudi danas ne žele u ribare. Težak je ribarski posao, radi se danju i noću, često po lošem vremenu i hladnoći, mnogo puta bez odmora nedjeljom i slobodnog dana, redovito bez radnog vremena.
A, brodovi moraju raditi, mora se spuštati, povlačiti i dizati mreže, mora se riba izvlačiti, šokirati, sortirati i iskrcavati, mora se mreže krpati… Tko će to raditi? Da li stranci to znaju, koliko su uopće vični ribarskom poslu.
– Došli smo u stanje da moramo tražiti ljude iz inozemstva, konstatira Romeo Mikičić. Zapošljavanje na brodu nije jednostavno, traže se papiri potrebni za plovidbu, to je neusporedivo kompliciranije nego angažiranje radnika za kopneni posao.
Zato smo, za početak, dobili dozvolu da ih zaposlimo kao sezonce. Treba vidjeti kako će to funkcionirati, puno je problema sa strancima. Kakve su im životne i radne navike, prehrana… Mišljenja sam da će sporazumijevanje biti najveći problem.
Pretpostavimo da oni znaju engleski, ali ga ne znaju naši ribari. Brod je mali prostor s malo ljudi, nemoguće je živjeti i raditi bez stalne komunikacije.
Na baušteli, na velikom gradilištu uvijek će se naći netko da tom strancu objasni ono najvažnije, neki inženjer, šef gradilišta. Posao na ribarskom brodu nije baš jednostavan.
Da li se opredijeliti za Ukrajince ili Indijce, pitaju sami sebe vlasnici brodova. Svaki će donijeti svoje specifične probleme, pitanje je da li će naučiti ribarski posao, kako će se prilagoditi životu na brodu.
– Unatrag godinu i pol, dvije pojavio se u ribarstvu problem radnika, objašnjava Kristijan Nikolac, direktor ribarske tvrtke Peter Pan. Zasad na brodovima imamo svoje ljude.
Uskoro će doći nekoliko ljudi iz inozemstva, na probni posao, da vidimo koliko se mogu koristiti. Teško je unaprijed govoriti što će s njima biti, kako će se pokazati na poslu.
Za zaključak Romeo Mikičić ističe:
– Iskreno govoreći ne znamo što napraviti. I ostali ribari imaju iste probleme. Međusobno se žalimo i tražimo rješenje.
Čekamo da se pojavi netko i iznese prva iskustva. Čekamo i strahujemo da nam ne ode netko od ovih ljudi koje imamo, a već smo s posadama na minimumu.
Čini mi se da još nismo svjesni veličine problema. Posebno je teško ako želiš legalno poslovati!
