Poneđeljak, 7. oktobar 2024. godine. Uputio sam se ka Nacionalnom parku Lovćen da obiđem meni drage i neobične staze koje čuvaju brojne priče i prate neka davna vremena i tihe korake onih koji su ovim krajem prolazili vjekovima.
Jutro je bilo mjestimično oblačno, ali sa nadom da će dan biti lijep i prijatan, krenuo sam ka planini. Sa svojom opremom, odlučan da provedem dan u prirodi, započeo sam put od izvora Ivanova korita, pored Centra za posjetioce, prema stazi koja je nekada služila za skijanje. I dalje se tamo mogu viđeti metalni stubovi, sada van funkcije, koji kao nijemi svjedoci vremena stoje na mjestu, polako prepuštajući se zubu vremena i prirodi koja ih okružuje. Korak po korak, dok se uspinjem, osjetim kako oštri planinski vazduh puni pluća. Vazduh je prohladan a u rukama osjećam blago trnjenje od hladnoće. Međutim, kako hodam dalje, tijelo se brzo prilagođava, ubrzo postaje toplo, čak prijatno, od napora i pokreta. Svaki korak me vodi bliže stazama a iza mene ostaje sve tiši svijet civilizacije.
Lovćen ima tu moć da preobrazi misli, da ih ispuni nekim drevnim spokojem. Kako napredujem, primjećujem kako oblaci polako ustupaju mjesto sunčevim zracima koji se probijaju kroz guste grane bukve i pružaju lijepe svjetlosne zrake po stazi. Prizor je gotovo magičan a tišina prirode prekinuta je tek povremenim šumom vjetra ili krikom ptice. Lovćen nije samo planina, već knjiga ispisana brojnim legendama i pričama koje su se kroz vijekove širile ovim prostorima. Pauziram na trenutak, dišem dublje, upijam atmosferu. Prizor planinskih proplanaka oko mene, sivih stijena i šumskih puteva čini se vječnim. Neđe u daljini čujem zvukove prirode koji me vraćaju u stvarnost i podsjećaju da je predamnom još dug put.
Prvi omanji do na koji nailazim nekada je služio za uzgoj krtole to je mjesto đe su ljudi obrađivali zemlju i brinuli o usjevima. Danas međutim, ovo mjesto ima novog “neimara” – divlje svinje. Njihove snažne kljove preorale su zemlju, ostavljajući tragove svojih prolaza. U ovim brazdama prirodne obrade prepoznajem sličnost sa starim ratarima, koji su nekada svojim trudom i oruđem oblikovali ovu zemlju. Svinje, neumorni graditelji prirode, svojim su radom podsjetile na nekadašnji trud ljudi koji su obrađivali ovaj do. Zemlja je razbacana a iz nje proviruju brojne lukovice, skrivene ispod površine, spremne da ožive i procvjetaju. Kao da i sama zemlja čeka svoj trenutak, svoju priliku da ponovo prodiše životom. Ove male biljne lukovice, nekada hranjene radom ljudi, sada su dar prirode, koja se uvek nađe način da se obnovi, bilo kroz ljudske ruke ili kroz divlje životinje. Dok gledam te tragove, ne mogu a da se ne divim ovoj prirodnoj simbiozi, đe su svinje preuzele ulogu nekadašnjih ratara, iako na svoj divlji način.
Oko dola, jesen se pokazuje u svom najbogatijem ruhu, obasjavajući šumske plodove purpurnog šipka, crvenog gloga i jarebike-mukinje. Ovi ljekoviti i dragocjeni darovi prirode sa jeseni su nekada brižno sakupljani vrijednim rukama pastira i gorštaka, koji su dobro znali njihovu korisnost i važnost za zimske mjesece. Šipak je bio nezamjenjiv za pripremu voćnog i vitaminskog čaja, bogatog vitaminom C, dok je glog služio kao lijek za visoki pritisak i srce, poznat po svojoj sposobnosti da umiri i ojača krvotok. Jarebika-mukinja se miješala sa drugim biljkama i plodovima, čineći jedinstvene mješavine koje su služile i kao hrana i kao lijek. U tihim zimskim noćima, kada bi snijeg prekrio planine i doline, gorštaci su se okupljali oko vatre, pripremajući ove plodove u ukusne zimske čajeve koji su grijali tijelo i dušu. Posebno je bila poznata “vodnjika” – piće napravljeno od izvorske vode i miješanih šumskih plodova. Kada bi fermentirala, vodnjika bi postala reska i osvježavajuća, pružajući osvježenje u dugim zimskim danima. Za mnoge druge napitke, osim za ove jednostavne i prirodne u tim prohujalim vremenima nije se ni znalo. Priroda je tada bila jedini saveznik a svaki plod šume imao je svoje posebno mjesto u životu ljudi, kako za zdravlje, tako i za uživanje.
KATUN DOLOVI SUNCEM OBASJAN
Nastavih da koračam a predamnom se pruža katun Dolovi, mjesto koje odiše tišinom i spokojem. Rosna zemlja polako isparava pod blagim dodirom ranog jutarnjeg sunca, stvarajući tanki veo magle koja obavija prostrane pašnjake. Ova mirna scena, osvijetljena zlatnim zracima sunca, djeluje gotovo nestvarno, kao da sam kročio u neku bajku skrivenih katuna i netaknute prirode. Neko je obodom jednog dola, posadio pet stabala breze i one sa svojom karakterističnom bjelinom, stoje ponosno, kao čuvari ovog mjesta. Njihova nevina krhkost na prvi pogled djeluje kao suprotnost moćnoj planini, ali upravo ta njihova nježna pojava kao da prkosi surovoj prirodi Lovćena. Svaki povjetarac koji zatreperi njihovim tankim granama podsjeća me na ljepotu jednostavnosti i snagu prirode. Breze, iako specifične, odišu nekom tihom moći, svojim vitkim stablima i srebrnastim sjajem, ističući se na još uvijek zelenim pašnjacima kao biseri usred mora trave. Dok ih posmatram, shvatam da su one simbol prolaznosti, ali i istrajnosti. Ove breze, ukorijenjene u surovoj zemlji planine, nalik su ljudima koji su vijekovima opstajali u ovim krajevima, prilagođavajući se prirodi i živeći u skladu sa njom. Svaka od njih priča svoju priču, dok u tami svojih korijena čuva snagu za zimu koja tek dolazi.
Polako se uspinjem ka toponimu Vjetreni mlin i odmah postaje jasno zašto nosi to ime. Na tom uzvišenju uvijek se osjeti kako se susreću i prepliću vjetrovi planine i primorja, stvarajući jedinstveni sklad i harmoniju. Ruža vjetrova ovdje se širi u svim pravcima, donoseći miris soli iz daljina i svježinu planinskog vazduha, kao da su Lovćen i more u stalnom razgovoru. Sa Vjetrenog mlina pruža se veličanstven pogled na crnogorsko primorje, đe se more prostire poput beskrajne modro-plave ploče. Na horizontu, more je okovano bjelinom oblaka koji se uzdižu iznad njega, kao da žele da ga zarobe u svom nježnom zagrljaju. Mreškasti talasi se prelijevaju na suncu, isijavajući plavetnilo koje se stapa sa nebom, dok u daljini vidim trgovačke brodove kako spokojno plove ka evropskim i svjetskim lukama. Ovi brodovi, sa svojim skromnim jedrima i moćnim trupovima, nose sa sobom priče o dalekim zemljama i nepoznatim morima. Za mnoge mlade pastire sa Lovćena, Vjetreni mlin bio je prvo mjesto đe su stojeći na vrhu, ugledali more. Njihove oči, naviknute na planinske pašnjake i surove planinske vrhove, po prvi put su se susrele sa beskrajnim plavetnilom. U tim trenucima, mnogima je more postalo simbol slobode i avanture. Magija mora zavodila je generacije i mnogi od tih mladih pastira kasnije su postali pomorci, napuštajući staze Lovćena kako bi oplovili svijet. Vjetreni mlin tako nosi ne samo ime po vjetrovima, već i po snovima onih koji su odavde gledali prema dalekim horizontima, tražeći svoju sudbinu na valovima.
Nastavljam dalje da koračam stazom, dok se preda mnom nižu toponimi o kojima sam toliko puta pisao, svaki sa svojom pričom i značenjem. Prvo nailazim na Kraljevo počivalo, mjesto o kojem su mi stariji pričali kao o lokaciji na kojoj su se vladari i vojske odmarali tokom svojih pohoda. Ovđe se osjeća težina istorije, kao da svaki kamen nosi trag umornih koraka i velikih odluka. Dalje me put vodi ka Đurđevcu. Pored Đurđevca uzdiže se Velja Glava, čije ime samo po sebi odražava veličinu i snagu ove planine koje ponosno čuva obronke Lovćena. Pogled sa nje pruža se daleko, obuhvatajući doline i pašnjake, kao da sa ovog mjesta možeš viđeti cijelu prošlost i budućnost. Babina Glava, sa svojim krševitim vrhovima, djeluje surovo i neukrotivo, ali uvijek u sebi krije neku toplinu, kao da tišina njenih staza nosi priče pastirima koje su ovđe nalazile utočište. Mjesto je to koje priziva na razmišljanje i kontemplaciju, đe se čovjek može osjetiti sitnim pred veličinom prirode. Put dalje vodi prema Koložunjskim gredama, oštrim i strmim stijenkama koje su često bile izazov za putnike. Njihova ljepota leži u njihovoj surovosti a svaka pređena greda donosi osjećaj trijumfa i pobede nad prirodom. Tu su i Kolovijerske strane, kamene stijene koje se poput valova izdižu i spuštaju, prateći korake onih koji su hrabro kročili kroz ove krajeve kroz istoriju. Svaki od ovih toponima prati svaku moju priču. Oni nisu samo toponimske odrednice, već živi svjedoci prošlih vremena, čuvari sjećanja na ljude koji su ovuda prolazili, radili, borili se i voljeli. Na svakom koraku, osjećam povezanost sa ovim krajem, kao da su ove staze ispisane mojim stopama i mislima. Priroda Lovćena nije samo prostor koji prolazim, ona je knjiga koju iznova iščitavam, svaki put otkrivajući nove stranice značenja i ljepote.
ŠANČEVI, LOVĆENSKE MAGLE I MILUŠA BOŠKOVIĆ
Moja staza me vodila ka istorijskim šančevima, svetim mjestima odakle su Crnogorci branili ne samo Lovćen, već i svoju slobodu, čast i čitavu Crnu Goru. Ovi šančevi, urezani u surovi kamenjar, svjedoci su borbi u kojima su se hrabri branioci Njeguša i Cetinja suprotstavljali mnogo većim i moćnijim neprijateljima. Dok koračam, često zamišljam te junake – kako su, sa oružjem u rukama i vatrom u srcima, stajali na ovim položajima, odbijajući nasrtaje i čuvajući svoju zemlju. Svaka stijena, svaki kamen, nosi priču o njihovoj hrabrosti i neustrašivosti. Stadoh na jednim od tih šančeva da odmorim, osjećajući težinu istorije koja me po Lovćenu prati. Dok sam se osvrtao ka moru, oblaci i gusta magla polako su se kretali prema planini. Niko ne zna bolje od onih koji su ovđe živjeli koliko su te morske magle surove i hladne, kako se naglo obrušavaju na planinske padine, donoseći hladnoću koja prodire do kostiju. U tom trenutku, dok sam sakupljao snagu i udisao oštar planinski vazduh, pogled mi uhvati sportska figura koja je hitro grabila uz stazu.
Poput srne, vitka i brza, žena se kretala sigurnim i hitrim koracima od pravca Majstora ka šančevima. Temperatura je bila prohladna a oblaci su nagovještavali promjenu vremena, ali ona je ne obazirući se na to, grabila naprijed, kao da je sama priroda bila na njenoj strani. Posjeti me na lik iz romana “Žene koje trče s vukovima” Klarise Pinkole Estés, onaj divlji arhetip žene koja je povezana sa svojom iskonskom prirodom. Onaj lik koji predstavlja snagu, slobodu i duboku povezanost sa sopstvenim unutrašnjim svijetom, đe je intuicija njen najmoćniji saveznik. Baš kao što divlja žena luta prostranstvima sopstvene duše, neustrašivo se suočavajući sa svojim unutrašnjim strahovima, tako i ja tragam za autentičnošću u svijetu koji ponekad gura ka tišini i pokoravanju. U tren oka, stvori se predamnom – snažna i odlučna figura, najbolja crnogorska trail i skyrunning takmičarka, prepoznadoh je članica sportskog Skyrunning kluba Lovćen, Kotoranka Miluša Bošković. Ime Miluša, staro crnogorsko i puno topline, nosi u sebi suštinu naroda i zemlje iz koje potiče. To je ime koje odražava nježnost, dobrotu, ali i snagu karaktera – kvalitete koje su kroz vjekove krasile žene iz ovih krajeva. Miluša nosi u svom imenu sjetu starih vremena, kada su se imena birala sa posebnom pažnjom i ljubavlju, kao simbol onoga što roditelji žele da njihovo dijete bude – mila, draga i omiljena.
Njeno prisustvo bilo je kao nalet svježeg vjetra – ona je oličenje snage, istrajnosti i ljubavi prema planini. Njeni brzi koraci i lakoća sa kojom se kretala uz planinu odavali su njenu vještinu i posvećenost, dok su njene oči blistale u skladu sa prirodom koja ju je okruživala. Njena energija i odlučnost bile su očigledne, kao da je bila jedno sa ovim surovim pejzažom, baš kao i junaci koji su nekada branili ove šančeve. Za nju, planina nije bila prepreka, već izazov koji je rado prihvatila, kao simbol slobode i beskrajne snage. Miluša mi je u kratkom, ali srdačnom razgovoru ispričala da je stigla iz pravca Kotora, savladavajući uspone svojim brzim i sigurnim koracima, koji su odjekivali po surovom lovćenskom kamenjaru. Njena energija i posvećenost bile su očigledne a oči su joj sijale od zadovoljstva što je imala priliku da me upozna uživo, budući da kako mi je rekla, redovno prati moj rad. Ovaj susret bio je neočekivan, ali izuzetno prijatan – razmijenili smo nekoliko riječi o prirodi, sportu i ljubavi prema Lovćenu, dijeleći međusobno divljenje za trud i rad koje svako od nas ulaže na svoj način. Nakon tog kratkog, ali dragocjenog razgovora, Miluša, poput jedne od lovćenskih vila, nastavila je svojim putom, sa lakoćom i snagom koja je odražavala njen sportski duh. Opet je krenula ka Kotoru, ali ovaj put preko Ivanovih korita, ne osvrćući se na hladnoću ni na promjenu vremena. Njeni brzi koraci brzo su se izgubili u daljini, ostavljajući za sobom trag uspjeha a ja sam ostao sa osjećajem divljenja prema njenoj upornosti i nesalomljivom duhu.
Krenuh i ja polako da se vraćam ka Ivanovim koritima, prateći stazu koja mi je dobro poznata, ali koja u tom trenutku postaje strana pod teškim velom magle koja se iznenada pojavila. Ali ovo nije bila obična magla. Ova magla je bila jeziva, kao da je izašla iz nekog filma Džona Karpentera – gusta, tamna i gotovo nadprirodna. Svaki moj korak gubio se u njenom sivkastom obruču a staza ispred mene postajala je nejasna, nestajući u tom sablasnom oblaku. Magla je kao živi entitet, pomjerala se i oblikovala pred mojim očima, probijajući se hladnoćom kroz moju garderobu, pravo do kostiju. Osjećao sam njeno prisustvo kao neki tihi šapat Lovćena, drevni i nepoznat, koji nosi misteriju planine i sve priče koje su tu zauvijek ostale skrivene. Svaki udah maglovitog vazduha bio je oštar, hladan, ispunjen jezikom prirode koji je čovjeku teško razumjeti, ali ga osjeća duboko u sebi.
U tom trenutku, prolazila mi je misao – mogao bih napisati čitav roman o maglama na Lovćenu. Toliko su one posebne, svaka sa svojom pričom sa svojim karakterom. Ponekad su nježne, obavijaju planinu poput svilenog plašta, donoseći spokoj, ali ponekad su ovako surove, zastrašujuće, poput sjenki iz davnina koje se dižu iz zemlje. Ta magla, koja je prodirala svuda – bila je podsjetnik na to koliko Lovćen može biti nepredvidljiv, tajanstven i neumoljiv u svojoj ljepoti. Svaki korak bio je kao ulazak u nepoznato, ali i povratak nekoj suštinskoj vezi sa planinom. Stajao sam u toj magli, dok je planina dišući kroz nju stvarala svijet u kojem se granice stvarnog i nestvarnog gube a ja sam bio samo putnik kroz taj magloviti pejzaž Lovćena, njegovu vječnu misteriju i tajnu. Prolazim kroz šumu a magla, gusta i teška, obavija drveće i stvara prizor kao iz noćne more. Sjene stabala protežu se kroz bijeli veo magle a njihovi iskrivljeni oblici izgledaju kao da se pokreću, kao da žele da me zarobe u svom naručju. Svaki korak postaje teži, kao da me sama šuma doziva, povlači me dublje u svoje tajne, daleko od svega poznatog. Drveće obično tako mirno i spokojno, sada djeluje prijeteće, sa granama koje se nadvijaju poput sablasnih ruku spremnih da me zadrže u ovom zloslutnom svijetu. Ne čuju se ptice, nema zvuka, samo tišina koja odjekuje kao da je cijela šuma zadržava dah. Ova jeziva tišina, zajedno sa hladnim vazduhom koji siječe poput oštrog noža, unosi u mene osjećaj nelagode. Svaki udah je poput daha smrti – hladan, oštar i neizbježan. Osjećam kako mi hladnoća probija kroz kožu, gotovo dotičući srž, dok magla obavija svaki moj pokret, smanjujući vidljivost i ostavljajući me sa osjećajem da više nisam sam.
Ta magla i šuma zajedno djeluju kao živi entitet, kao da šapuću tajne vjekova, noseći u sebi sjećanja na prošla vremena na prolaznike koji su se izgubili u ovom surovom pejzažu. Vazduh je vlažan, težak i svaka udisaj čini da se osjećam kao da hodam kroz nekakav zaboravljeni svijet. Hladnoća me sve više obuzima, dok mi se misli vraćaju na priče o duhovima i bićima koja su nekada naseljavala ove planine. Ovđe, u ovoj magli, sve je moguće. Kao da planina, šuma i magla zajedno čine neku drevnu igru u kojoj sam ja samo prolaznik, mali i prolazan, u svijetu koji je vječan i zastrašujuće tih. Osjećaj smrti lebdi u vazduhu, nevidljiv, ali prisutan – hladan, nemilosrdan i surov.
Korak po korak uspio sam da dođem do Ivanovih korita, prolazeći kroz maglu i sitnu kišu koja je padala, kao da je planina htjela da me iskušava, da me provjeri jesam li dostojan njenih visina. Ovaj jesenji dan, iako po mnogo čemu neobičan, pokazao mi je sve draži i čari, ali i nepredvidljive osobenosti planine. U jednom trenutku, dok sam gazio preko mokrog kamenja, sunčevi zraci su na trenutak probili kroz oblake, osvjetljavajući Lovćen u zlatno-smeđim tonovima, koji su u kombinaciji sa mirisom vlažne trave i zemlje činili da se osjetim kao dio tog zaboravljenog svijeta. Vjetar je nosio miris bukve i polusuvog lišća a iz daljine se čulo ,,šaputanje” krošanja, kao da priroda priča svoju priču. Tamo, na koritima, priroda je bila i tiha i divlja, kao da se smiruje pred dolazak zime. Planina me kao i uvijek, podsjetila koliko je život prolazan i krhk, ali i koliko je svaka staza vrijedna napora, svaka kiša samo trenutak a sunce koje dolazi znak da je sve na kraju baš onako kako treba da bude.
/Božidar Proročić/
