‘Sve je bilo super dok nisam došao na nekih pet sati jedrenja do Krfa, kad sam spazio da mi jedno kormilo čudno visi na krmi. Od silne snage glisiranja tijekom protekle noći vijci koji drže nosač kormila odšarafili su se i ono je ispalo iz krme. Na kopnu je to šala, na otvorenom moru se to ne može popraviti. A tu su i dvije rupe u krmi što su ih otvorili ti nesretni vijci i sad mi more ulazi u trup. U njemu je već barem 50 litara. Kroz glavu mi prođe – i ovog puta ništa od Grčke, osim ako oni delfini što su me neku noć pratili na otvorenom moru nisu znak da mi netko pomaže tamo gore. Možda ipak stignem u Grčku?’
Tako u ozračju svog ljubljanskog doma pripovijeda Igor Stropnik, nautičar kojeg je, radi lakšeg objašnjenja, ipak uputnije nazvati ‘alpinistom na valovima’. Ono što alpinisti rade penjući se bez boca s kisikom na najveće planine, to Igor radi s jedrima. Taj tridesetogodišnji profesor kineziologije, Ljubljančanin s polovicom obiteljskog stabla iz Zagreba, svakog ljeta, još otkad je s prvim laserom odlazio pod Velebit pa jedrio od Novog Vinodolskog do Zadra, daruje si jedrenje za pamćenje. Kao profesionalni član posade jedrio je od Palme de Mallorce do Malte. Kasnije je na ruti od Paname do Tahitija prešao Pacifik, a za zabavu je ‘skiperirao’ po Jadranu, Bahamima… Godine 2012, s malim 3,9-metarskim katamaranom na napuhavanje zaplovio je od samog Nordkappa na jug do Narvika, zatim preko jezera Tornetrask i rijeke Torne do Baltičkog mora, a potom i do Stockholma, prešavši u 45 dana više od 2500 kilometara. U julu 2015. odabrao je ‘sigurniji’ brod, ali ruta je bila još više pomaknuta prema Sjeveru. Smještena je na područja oko Sjevernog pola, a Igorova plovidba je trajala 15 dana tijekom kojih je prešao 1.100 milja. Usput je i katamaranom odjedrio do Dubrovnika i nazad, druge godine se laserom spustio do Albanije… Ali s Grčkom nije imao sreće.
Grčka kao neosvojiva utvrda, no…
‘Već sam tri puta probao jedriti sam u Grčku – bez uspjeha. Jednom je bilo premalo vjetra, drugi put me uhvatilo kišovito ljeto, treći put sam imao prespor brod. Ovoga ljeta odlučio sam da idem, pa kud puklo, i to sam samo u jednom smjeru jer teško se vratiti iz Grčke zbog sjeverozapadnog vjetra. I tako sam za stotinjak eura kupio 30 godina star katamaran, kopija Darta 18 (5,5 metara). Bio je u lošem stanju, ali sam ga nekako skrpao. I otisnuo sam se…’ priča dok na karti na brzinu pokazuje rutu s početkom u slovenskom Ankaranu. Još brže nabraja opremu pospremljenu u vodootporne vreće vezene uz trampoline. Karte i GPS bili su u mobitelu, sigurnosni kajak na napuhivanje na mreži. Carini se nije imalo bog zna što prijaviti.
‘Od Slovenije do Mljeta imao sam dosta slab vjetar, osim par puta jake bure, ali je katamaran strašno brz. Do Mljeta mi je trebalo 12 dana. Spavao sam u uvalama, na brodu. Jednom na sidru, drugi put uz neki mali mol. Preko dana sam što više jedrio jer to mi je najljepše. Navečer bih na sidru pojeo špagete s tunom i kečapom. Preko dana sam grickao kekse, jeo sardele u konzervi i hvatao vjetar. Na Mljetu sam pogledao prognozu, za sljedeća četiri dana najavljivali su jaki sjeverozapadnjak. Iskoristio sam ga i s dvaput skraćenim glavnim jedrom za 15 sati stigao u Otrantska vrata. Vjetra je bilo preko 20 čvorova i prosječna brzina preko noći bila je preko 12 čvorova. Na otvorenom se od tolikog vjetra napravi dosta velik val po kojem ludo surfaš. Srećom, bio je pun mjesec pa sam dosta dobro vidio pred sobom, jer na katamaranu ako nisi koncentriran, brzo napraviš salto preko pramca. Oko mene nitko: par teretnih brodova i jedna jedrilica koja je išla u Italiju. Navigacija mi je bila k’o u starih Grka! Touch screen ne radi kad je sve mokro, na kompas nisam mogao gledati jer je bio premali i predaleko montiran. Tako sam preko dana jedrio po oblacima, a preko noći sam uspio pratiti zvijezde. Kad se pojavila Sjevernjača, sve je bilo lakše, držeći kut prema njoj ujutro sam bio u Otrantu, 15 nautičkih milja od Albanije’, kaže ostavljajući me da čekam klimaks Odiseje pred Krfom. (Usput i Odisej je prema nekim tumačenjima zapravo zalutao u Jadranu, i kad se već skoro vratio doma, baš ga je kod Krfa Posejdon vratio na Mljet – Kirki u naručje). Samo što otac svih moreplovaca tada nije imao ono što se stručno kaže ‘underwater epoxy’ plastelin.
www.tportal.hr
