13.7 C
Kotor

Slušaj online radio

Mješoviti brakovi u hercegnovskom kraju u 18 i 19 vijeku: Doprinos toleranciji, društvenim i kulturnim prožimanjima

Romantičari tvrde da je za brak dovoljna samo ljubav. Da je to “najsnažniji i najdublji element u cijelome životu, glasnik nade, sreće, zanosa; prkosnik svim zakonima, svim konvencijama; najmoćniji kovač ljudske sudbine”. Popularno je poimanje da su brak i ljubav istovjetni, da proističu iz istog motiva i pokrivaju iste ljudske potrebe.

Ali ni danas, kao ni u prošlosti ljudi se nisu udavali i ženili isključivo iz ljubavi. Presudno su o   zajednici muškarca i žene odlučivali ekonomski motivi,  socijalni status,pripadnost istoj naciji i vjeroispovjesti… Upravo je na prostorima Balkana kroz istoriju  pripadnost različitim vjerama često bila nepremostiva prepreka za brak. Nakon godina “kada za većinu to nije bilo presudno”, naročito poslije Drugog svjetskog rata, u posljednjim deseteljećima postaje ponovo važno.

Istraživanje Ministarstva za ljudska i manjinska prava sprovedeno prije godinu,  na uzorku od 138 studenata Univerziteta Crne Gore, Gornja Gorica i Mediteran pokazalo je da   skoro polovina ispitanika ne bi stupila u brak sa osobom druge vjeroispovjesti, iako za crnogorsko društvo važi uvjerenje da je multikulturalno I multikonfensionalno uz visok stepen međusobne tolerancije.

Etnolog mr Marija Crnić Pejović tvrdi da su mješoviti brakovi između pripadnika različitih nacija i vjeroispovjesti,  u Boki doprinjeli , da “politička i društvena previranja, posebno u ekstremnim vremenima, budu rješavana znatno racionalnije, pozitivnije, bez brojnih žrtava na vjerskoj osnovi”.

U radu “Smješani brakovi” objavljenom u  Glasniku Etnografskog instituta SANU 2005. godine, navodi da “brakovi među pripadnicima dvije religije imaju višestruki značaj i posljedice: toleranciju, društvena i kulturna prožimanja, šire posmatrano i –politička prožimanja”.  Crnić Pejović objašnjava da je “pripadnost  jednoj religiju kod nas poistovjećivana sa pripadnošću jednom  narodu ( pravoslavci Srbi, rimokatolici Hrvati)”. Crnić Pejović je navela brojne primjere takvih brakova sklopljenih u Boki u 18 i 19 vijeku.

U drugoj polovini 19 vijeka , prema podacima iz knjige vjenčanih obje konfensije u današnjoj hercegnovskoj opštini, zaključeno je 640 brakova od kojih su 72 ili 11, 25 odsto  bila “mješovita“.  Od ovog broja,  64 mladića rimokatoličke vjere vjenčalo se sa djevojkama pravoslavne vjere (trojica su se vjenčali u u pravoslavnoj crkvi na Toploj) , a osam mladića pravoslavne vjere vjenčalo se djevojkama rimokatoličke vjere.

Herceg Novi – Sv Jeronim

“Katolički mladići koji su sklopili brak sa pravoslavkama, doselili su se uglavnom iz Češke i Dalmacije, po potrebi službe ili u potrazi sa poslom. Većina doseljenih mladića bili su u vojsci, žandarmeriji, finansijskim službama, poštanskom saobraćaju ili su radili kao zanatlije. Djevojke pravoslavne vjerekoje su se udale zate mladiće, bile su više ili manje ekonomski samostalne , živjele su većinom u gradu, na Toploj ili Igalu, a bile su rođene u okolnim selima. Socijalna pripadnostu nije bila presudna za sklapanje ovijh “mješovitih” brakova  , jer su i na jednoj i na drugoj strani mladenci pripadali različitim slojevima društva: od služavki i pralja  do posjednica, od zemljoradnika i ljekara do industrijalaca”, navodi Marija Crnić Pejović.

Mladenci razločitih vjeroispovjesti morali savladati dodatne prepreke

Crnić Pejović ističe da su mješoviti brakovi morali savladati mnoge prepreke koje se nisu postavljale pred zajdnicu čija su oba bračna druga pripadala istoj vjeroispovjesti.

“Prva prepreka je bila uskladiti odnose dva sveštenika, zatim krštenje djece, održavanje običaja, druženje sa rodbinom I prijateljima obje strane, odlazak u crkvu, a problemi su se mogli javitii prilikom sahrane. Ona navodi da je do prije četvrt vijeka u ovim krajevima, ako žena nije pripadala konfesiji kojoj i suprug, prilikom sahrane opelo je obavljao “njen” veštenik koji bi pokojnicu otpratio do grobaljskih vrata, a do grobnice bi je pratio sveštenik konfesije kojoj je pripadao njen suprug. Danas sve vjerske objede u takvoj situaciji obavlja samo njen sveštenik”, navodi Crnić Pejović.

Herceg Novi

Ona u dokumentima nalazi primjere kako su se dogovarali budući supružnici različitih konfesija o tome kakav će im biti vjerski život . “Sofija, kćer Pavla Rapovca pravoslavca i majke Kate Matković, katolkinje iz sela Sasovići , vjerila se za Vasa Tripkovića iz Sela Trebesin. On je  sklapanje braka uslovio prelaskom Sofije na njegovu vjeru”. Navedeno je da je Sofija iako krštena u katoličkoj, vaspitavana u pravoslavnoj vjeri pa su crkvene vlasti odobrile prekrštavanje. Zanimljivo je da Sofijin otac Pavle i njegovi roditelji,  prilikom sklapanja braka sa njenom majkom, nisu tražili da onaiz katoličanstva pređe u pravoslavlje.

Jovan Modlidbe vojni hirurg, katolik u predbračnom ugovoru je naveo da će djeca koju bude imao sa Milicom Komnenović pravoslavkom, biti krštena u majčinoj vjeri. Brak je najvjerovatnije sklopljen u Dubrovniku, a njihov sin( Slavomir, Cvjetko, Komnen) rođen 30.jula 1873. godine kršten je, prema ugovoru, u pravoslavnoj vjeri.

Porodice gdje su supružnici bile različitih vjeroispovijesti,  najčešće su slavile (obilježavale) vjerske praznike obje konfesije, što se zadržalo do danas. Crnić ističe da je u nekoliko kuća u kojima je domaćin bio pravoslavac, a domaćica kaotiličke vjere, prekađivao pored pravoslavnog i katolički sveštenik. Praksa je nastavljana i poslije smrti supružnika, iako među potomcima nije bilo katolika.

Djevojka

Vojnovići katolici i pravoslavci

Konte užički Jovan (1811-1837) , unuk grofa i admiral ruske crnomorske flote Marka Vojnovića, bio je oženjen Katarinom Gojković iz Herceg Novog sa kojom je imao dva sina –Konstantina i Đorđa. “Jovan je umro veoma mlad, pa se Katarina preudala u porodicu Pelegrinija. Brigu o djeci preuzela je baka po ocu, a kada su napunili 10 godina poslala ih je u gimnaziju u Dubrovnik kod pijaristija gdje su pokršteni u katoličku vjeru. Đorđe je po svemu sudeći  nakon studija prava u Padovi, po povratku u Herceg Novi vratio u pravoslavlje. Bio je dugo godina načelnih Herceg Novog , zastupnik, a jedno vrijeme i predsjednik Dalmatinskog sabora. Jedan je od osnivača i vođa Srpske stranke, član Bečkog parlamenta i doživotni član gospodske kuće u Beču, prijatelj sa crnogorskim kraljem Nikolom, odlikovan od srpskog kralja Milana. Uz Ferdiunanda Hazburškog bioje  kandidat za bugarski presto.

Njegov brat  Konstantin Kosto Vojinović (1832-1903)  ostao je u katoličkoj vjeroispovjesti . “Štrosmajeru je pisao “Ako sam po rodu Srb, po politici sam Hrvat, a po vjeri katolik”.  Njegovi sinovibili su  Ivo Vojinović (1857—1929), poznati pisac, autor Dubrovačke trilogije i dr Lujo Vojinović (1864—1951), sekretar kralja Nikole I Petrovića Njegoša, ministar pravde Knjaževine Crne Gore, guverner kraljevića Aleksandra Karađorđevića, član jugoslovenske delegacije u Versaju, poslanik (ambasador) Kraljevine Crne Gore u Vatikanu.

Koprivica: “Pojam mješoviti brak da ode u arhivarijum prošlosti

Pojam mješovitog braka je u stvari atavizam proistekao iz naših vječitih podijela i prebrojavanja nacionalnih ili vjerskih krvnih zrnaca.  Pošto krvna zrnca nemaju ni nacionalne ni vjerske karateristike, a nema ih ni emocija koja je, valjda, pretpostavka braka , onda bi pojam „ mješovitosti“ trebalo da ode u arhivarijum minulih vremena. Naravno, znamo da nije tako u životu, da se još uvijek gleda  čegović je on, a čegovićka je ona. To dovodi do apsurda da ćemo par iz iste države, iz istog grada ili sela, pa i iste vjere, a zbog njihovih različitih nacionalnih izjašnjavanja, smatrati „mješovitim“. On Srbin, a ona Crnogorka. I obratno. Nonsens. A počelo je sa ona Hrvatica, on Srbin, on katolik, ona pravoslavna, ona Muslimanka a  on katolik, pravoslavni… Mnogo kombinacija u balkanoidnim nacionalnim kuhinjama. Djeca iz tih brakova nose traku na kojoj nevidljivim slovima piše „ on/a/ je iz mješovitog braka“. Šta , to dijete je označeno, drugačije? Kako će se ono izjasniti, kada stasa do izjašnjavanja? Ima jedan dobar pisac, zove se Simo Matavulj, i ima jedna divna priča koja se zove „ Novo vrijeme u starom Rozopeku“ . Rozopek je Herceg Novi , za one koji nisu baš vični čitanju. A tema je ova o kojoj pričamo i mladi ljudi koji su, još u Matavuljevo vrijeme, prevazilazili stigmu mješovitosti. Mi često  ističemo Boku kao primjer multinacionlnosti i multikofensionalnosti, baš smo tolerantni i razumni… Ama.. Pročitajmo Matavulja, a diobe su danas žešće nego u Matavuljevo vrijeme, poručuje dramski pisac Stevan Koprivica autor duhovite i svjevremeno veoma gledane TV serije “M(j)ešoviti brak”.

/Slavica Kosić/

Najčitanije