Neugodni fortunal juga s kišom, kao u nedjelju ujutro, vrijeme je od kakvog ribari bježe, no Ratko Mikulandra iz Stublja u Bilicama isplovio je u susret neobičajenom ulovu.
Na jednoj od svega šest udica posebnog parangala za brancine drmusao je morski pas kostelj dubljinac od 19 kilograma, progutavši živu giru bilicu nadjenutu za ješku. Da nije riječ o Prukljanu, taj ulov ni po čemu ne bi bio poseban, no u ovome plitkome, boćatome moru ta najraširenija vrsta jestivih, pridnenih morskih pasa ne lovi se zadnjih 25 godina. Naprosto je iščeznuo, a ovaj Ratkov kostelj od gotovo 20 kila i 160 centimetara, mogao bi biti i neslužbeni prukljanski rekorder, kako tvrde ovdašnji stariji ribari.
– Raspredali smo o tome nakon što sam kostelja donio u Stubalj i svi kod kojih sam se raspitivao govore da su ga učestalo lovili prije Domovinskog rata. Malokad se pokoji nije zapleo u mrežu, govori ovaj umirovljeni časnik Hrvatske policije u čijoj obitelji nikada nije bilo ribara. Međutim, nastavlja, sve su to bili primjerci od svega nekoliko kilograma i ovako velikog nitko nije vidio, pokazuje ruke izgrebane od tvrde i hrapave kosteljeve kože dok ju je oštrim nožem više od sata derao s ribe, a bijelo, sočno meso podijelio je sa susjedima i prijateljima. Parangalu od debelog najlona međutim, nije bilo spasa: otimajući se, snažna riba zapetljala ga je u nerazmrsivo klupko. No, i to je bolje, dodaje, nego da je morao baciti u smeće klasični parangal od stotinu udica, koliko mu dopušta sportska ribolovna dozvola, a najbolje bi bilo, smije se – da je ješku progutao brancin, od tradicije najželjeniji ulov u Prukljanu. Na drugi parangal ulovio se u nedjelju jedan kilaš, a proljetnu sezonu na ovu cijenjenu ribu nakon jako lošeg zimskog lova Mikulandra je otvorio nešto prije, s primjercima od 3,5 i dva kilograma.
Riba na proputovanju s Otranta
Naročito se ponosi osobnim rekordom, brancinom od 9,80 kila ulovljenim prije nekoliko godina; s većim se još uvijek ne mogu pohvaliti njegovi prijatelji i ribolovni takmaci Zdenko Mikulandra i Žika Stanojević, bilički zet, koji uz Ratka, jedini ovdje brancina love na parangal.
– S ovim malenim, jednostavnim parangalom upoznao nas je Žika i koristimo ga već nekoliko godina. Osnovna linija je od debelog najlona, sa šest bandaca, na čijem kraju su trokuke, rampini, a za glavnu nit spojeni su većim zongulinima (vrtilicama), kako bi ga riba teže mrsila. Ješka je uvijek ono što je brancinu najdraže – živa sitna ribica koja se pažljivo nadjene na udicu, opisuje Mikulandra svoj ribolovni pribor koji mu je donio trofejne primjerke.
Na proteklu zimsku sezonu lova na brancine mnogi se žale, a Ratko Mikulandra tvrdi da je bila najlošija u zadnjih deset godina, gotovo bez ikakvog ulova. Nudi objašnjenje Trogiranina Frane Zankija, proslavljenog podvodnog ribolovca starije garde, višestrukog prvaka bivše države, reprezentativca i svjetskog šampiona koji sada na Prukljanu često roni školjke i prijateljuje sa stubaljskim ribolovcima.
– Zanki tvrdi da prošle godine brancin naprosto nije zašao u Prukljan na mrijest. Ta se riba naime, uputi s Otranta prema sjevernom Jadranu i onda se vraća natrag i na tom putu se mrijesti na lokalitetima gdje se, slično kao na Prukljanu, miješaju slatka voda i more. Duž naše obale to je Limski kanal u Istri, zatim Novigradsko more kod Zadra, potom Prukljan, zatim Neretva i okolica Dubrovnika na jugu. No, ne znači da će svake godine “udariti” na istom mjestu – prepričava Mikulandra Zankijeve tvrdnje i dodaje kako se može dogoditi da na Prukljan zađe tri godine zaredom, a potom se nekoliko godina ne pojavi. Drugim riječima, love se brancini na proputovanju, naročito veliki, trofejni primjerci. Ima i stalnih, domicilnih, ali oni su “školovani”, vrlo ih je teško uloviti te nema nikakve mogućnosti, tvrdi Mikulandra, da pored toliko alata u moru mogu opstati a da im brojnost ne dopunjava riba u opisanoj migraciji. Život u podmorju Prukljana međutim, devastiran je intenzivnom aktivnošću profesionalnih ribara, koji unatoč zabrani alata poput mreža potegača na hidrauliku i manjih koća, plaćaju globe, no i unatoč tome nastavljaju preoravati dno, pretvarajući čitavo ovo malo more u jednu veliku ribolovnu “poštu” po svojoj mjeri.
‘Gobave’ orade i brancini
– Toliko o pravnoj državi – govori Mikulandra, ali, s druge strane, napominje, jedna je plemenita riblja vrsta u velikom porastu. Riječ je o oradi, čija je brojnost gotovo sigurno narasla zbog dva uzgajališta te ribe na Prukljanu. A kako se riba mrijesti u kavezima i mlađ se širi morem, sada već postoje orade na slobodi jednake uzgojnom obliku koje zovu “gobavim” zbog neuglednog izgleda i boje u usporedbi s našom “divljakušom”, a primjećuju se i križanci… Slično je i s “gobavim” branicinom, no izgleda, dodali bismo, da je pravo pitanje što bi uopće plivalo morem s obzirom na slabu zaštitu, da nije takve nekontrolirane intervencije u genetiku autohtonih ribljih vrsta?
www.slobodnadalmacija.hr
