Kako su učesnici pješačke ture „Tajne ljutog krša“, održane prošle subote, insistirali da posjete i nekadašnji motel „Borići“, koji im je ostao u lijepom sjećanju iz nekih davno prošlih vremena, svratismo na kraju i do ove crne tačke hercegnovskog zaleđa.
Koliko god mi predstavljali ljepote i vrijednosti Orjena, toliko samo jedan ovakav „spomenik“ sve to u dva minuta obilaska devalvira. Vrijedi li da se pravdamo da se ovdje radi o privatnoj imovini i tuđoj greški? Teško!
Posjetioce željne ljepote prirode i doživljaja iskonske divljine, zanimaće zašto nam od cijelog Orjena najdivljije izgleda nekadašnji najreprezentativniji objekat, smješten na samoj ulaznoj kapiji ove planine? Ovdje nemamo desetine građevina, pa da jedna od njih bude u ruševinama (mada je i to svakako problem), već imamo samo tu jednu jedinu, što ne djeluje ni malo stimulativno za nastavak puta dublje u sam Orjen.
Nećemo sada analizirati čija je greška što su „Borići“ od nekada prestižnog turističkog objekta stigli do ranga poželjne destinacije samo za snimanje filmova tipa „Strava u ulici Brijestova“, ali osjećamo potrebu ukazati javnosti na problem.
Nije to više problem samo Vektra Boke, ovo je danas problem svih nas, od vrha, pa do dna. Nadamo se da smo sad na dnu, da se niže ne možemo spustiti i da će na kraju ipak uslijediti uzdizanje iz pepela. Bilo bi i vrijeme, jer „Borići“ su prestali sa normalnim radom još raspadom SFRJ, prije više od četvrt vijeka, a definitivno zatvoreni na samom početku dvijehiljaditih.
