Kažu da je za penjanje na Bobotov kuk potrebna dobra kondicija. Ja bih dodala: još bolja ekipa, kaže Tatijana Sužnjević; Neizmjerna sreća za sve planinare, a posebno one koji prvi put penju ovaj vrh, a u ovoj grupi, više od polovine se prvi put popelo na Bobota, dodaje Vuk Krgović.
Grupa od 14 planinara/ki, članova-članica i prijatelja PK “Vjeverica” imali su divnu priliku da u subotu 6. septembra sa “Krova Crne Gore”, Bobotovoga Kuka, sa visine od 2523 metra uživaju u fantastičnoj panorami Durmitorskog prstena.
Prenosimo opis ture vodiča Vuka Krgovića iz Tivta i utiske Tatijane Sužnjević iz Kotora.
“Uspon sa Sedla (1907m) je počeo oko 9 časova”, kaže Krgović i nastavlja opisom blago penjačke staze preko široke travnate glavice u pravcu Uvite Grede. “Nakon izvjesnog vremena, nailazimo na jednu eksponiraniju deonicu, gdje koristeći postojeće sajle, uspinjemo se jedno pedesetak metara visinske razlike, hitajući ka prevoju u Uvitoj Gredi, koja razdvaja Uvitu Gredu od istočnog stjenovitog izdanka Vjetrenih Brda”, objašnjava profesor fizičkog vaspitanja u penziji.
“Odavde nastavljamo stazom i stižemo do Valovitog dola, odakle nam se otvara impresivni pogled na stjenovite vrhove Zubaca (2309 m), iza kojih dominira stjenovita piramida Bobotovog Kuka. Sa desne strane uzdižu se vrhovi Milošev Tok (2426 m), i Bandijerna (2409 m), dok sa naše lijeve strane vidimo Vjetrena brda i čudesne Šarena pasove. Uskoro stižemo na široku barijeru Suvi Tavani.
Preko Surutke, spuštajući se jedno 110 m visinske razlike dolazimo do jezera Zeleni Vir (2028 m), na kojem se zadržalo tek toliko vode da se vidi da je tu ipak jezero, a pamtimo ga u mnogo boljem izdanju, kada je dubina jezera u istom ovom periodu, dostizala i preko dva metra. Od Zelenog Vira, uspinjemo se strminom ka Bobotovom Kuku, koji je opasan sa lijeve strane Đevojkom i desne strane Lučinim Vrhom, a iza Bezimenim Vrhom.
Nakon pređenih 330 m visinske razlike i jedno sat i dvadeset minuta penjemo se na prevoj Velika previja (2351 m). Ovdje nas dočekuje veličanstven prizor- ispred nas Valoviti do. Do vrha nam je trebalo još 30-tak minuta. Penjemo se do Škrčkog pogleda- jedan od najljepših i najimpresivnijih planinarskih prevoja na Durmitoru. To je pogled na Škrčka jezera: Veliko i Malo, koja su okružena sa lijeve stane Prutašem, sa desne Planinicom i Bezimenim vrhom, a iza Đevojkom i Bobotovim Kukom.
Nastavljamo dalje i penjemo poslednji uspon, dosta eksponiranu stijenu Bobotovog Kuka. Koristeći sajle, uspievamo savladati i poslednju prepreku i nakon tri ipo sati uspijevamo svi osvojiti vrh Bobotovog Kuka (2523 m). Neizmjerna sreća za sve planinare, a posebno one koji prvi put penju ovaj vrh, a u ovoj grupi, više od polovine se prvi put popelo na Bobota.
Na vrhu planinari iz raznih krajeva svijeta. Čak i iz daleke nam Kanade, a i iz mnogih država bivše nam zajedničke države. Na vrhu okrepa i neizbježno slikanje za uspomenu. Pogled sa vrha čaroban. Vrijeme predivno.
Spuštamo se istom stazom, i malo dužu pauzu pravimo na Zelenom viru, gdje su pojedinci uspjeli i da se okupaju i malo rashlade u jezeru. Ne žureći, na Sedlo se zdravo i veselo spušta 14-člana ekipa, koja je puna utisaka i srećni i zadovoljni se vraćamo svojim kućama”, podijelio je sa nama svoj doživljaj vodič Vuk Krgović.
Tatijana Sužnjević ovaj uspon nije doživjela kao neko ko osvaja “Krov Crne Gore”, nego kao ljubiteljka prirode koju su osvojili planina/ Bobotov Kuk, ljudi i trenutak.
– Moj Bobotov kuk tog dana bio je u osmijesima, u podršci i u toplini ljudi sa kojima sam ga dijelila, kaže Tatijana, koja smatra da nije svaki vrh isti. Neki se, kaže ona, osvoje tiho, skoro neprimjetno, a neki te osvoje oni – ljudi i trenutak. Tako je bilo i sa Bobotovim Kukom.
“Mnogi su pisali i pišu o Bobotovom Kuku – o njegovih 2523mnv, o “gorostasu” među Durmitorskim vrhovima, o Soi nebeskoj, o stazi koja vodi od Sedla (1907 mnv ), preko Uvite Grede (2140mnv ), Surutke (2082mnv ) i Zelenog vira (2028mnv), pa sve do Velike previje (2351mnv) i Škrčkog pogleda (2420mnv). Ja neću pisati o visini. Moj Bobotov Kuk tog dana bio je u osmijesima, u podršci i u toplini ljudi sa kojima sam ga dijelila.
Kažu da je za penjanje na Bobotov Kuk potrebna dobra kondicija. Ja bih dodala: još bolja ekipa. Jer gdje se drugi muče sa strminama i siparima, mi smo pravili šale, i pretvarali kamenitu stazu u najslađi planinarski podijum.
PK Vjeverica, sa prijteljima iz Budve, Herceg Novog ( PK Subra ) i Tivta započela je putovanje na Sedlu (1907 m), gdje je svježina jutra obećavala avanturu. Pred nama je stajala staza iscrtana među kamenim padinama, a iza nas ostao je svijet svakodnevice. Prvi koraci preko Uvite grede a potom I Surutke bili su ispunjeni radošću i znatiželjom – planina nas je uvodila u svoje carstvo, a naš iskusni vodič Vuk neumorno nam je pokazivao vrhove i prevoje, otkrivajući tajne Durmitora kao da čitamo najljepšu knjigu.
Staza nas je vodila kroz kamen, travu i tišinu planine, a svaki korak bio je lakši jer se nosio u društvu pravih ljudi. Smijeh, šale i bodrenje pretvorili su napor u radost, a umor u snagu. Još mi uvijek u ušima odzvanja Ifetino “Miro, ajde me slikaj”.
Stigli smo do Zelenog vira, hladnog i mirnog planinskog jezera koje se skriva među stijenama. Tu se priroda ogleda u sopstvenoj tišini, a mi smo osjetili kako planina zna da pruži predah duši.
Uspon ka Velikoj previji postajao je ozbiljniji, staza sve strmija, a koraci teži. Ali snaga tima, podrška i osmijesi učinili su da svaki metar visine bude i metar prijateljstva. Nije bilo samo penjanja – bilo je to zajedničko osvajanje prepreka, gdje umor postaje lakši kad se podijeli, a radost postaje veća kad se množi.
Kako smo se penjali više, pogled je postajao sve širi, kao da nas planina nagrađuje za svaki uloženi trud. I konačno, poslije posljednjih strmih metara, ukazao se vrh. Bobotov kuk nas je dočekao pogledima od kojih zastaje dah. Sa te visine sve planine izgledaju kao talasi kamena i zelenila: Prutaš, Bezimeni vrh, Šljeme, Minin bogaz – svjedoci veličine prirode i ljudske želje da ide ka visinama, kaže nadahnuta planinarka.
“Stajati tamo, na krovu Crne Gore, značilo je osjetiti ponos, tišinu i zahvalnost. Ponos jer smo stigli do cilja, tišinu jer nas je priroda obuzela svojim mirom, i zahvalnost jer smo bili zajedno – vođeni mudrošću Vuka, obogaćeni iskustvom Draga, zabilježeni okom Željkove kamere i povezani prijateljstvom koje se rađalo na svakom koraku.
Bobotov kuk za nas nije bio samo planinski vrh. Bio je simbol zajedništva, priča o povjerenju i ljepoti ljudskog duha. Neki vrhovi se osvoje, ali neki – poput ovog – osvoje nas, zaključuje Tatijana zahvaljujući svima koji su tog dana bili dio njenog „najvišeg“ iskustva – i u visini i u srcu.
/M.D.P./
