Glavna briga koja i ove sezone muči našu stratešku privrednu granu je hronični deficit kvalifikovane radne snage. Situacija je kritična i neizvjesna u većini ugostiteljskih objekata, dok malobrojni radnici poslednjim atomima snage pokušavaju da se izbore sa poslom koji ne posustaje. Prirodno je da u takvom ambijentu niko ne razmišlja o kvalitetu ponude i servisa, već je cilj samo jedan – kako bilo gostu uzeti pare i preživjeti do sledeće sezone.
Krivca za manjak radne snage mnogi vide u alavim i nesavjesnim poslodavcima koji lošim zaradama i uslovima rada kvalitetne radnike tjeraju u inostranstvo. Drugi se žale na obrazovni sistem koji ne samo da proizvodi nedovoljno radnika već je i to što proizvede jako upitnog kvaliteta – od elementarnog vaspitanja do stručnih znanja i poznavanja jezika. Treći kritikuju nepostojeću privrednu diversifikaciju, odnosno činjenicu da broj ugostiteljskih objekata raste takvom brzinom da će uskoro biti više kafana nego građana itd.
Ono što je nesporno i čemu nas uči empirija je da se privredni i društveni razvoj ne dešava sam od sebe. Ozbiljne države osim regulatorne imaju i razvojnu ulogu koja bi u konkretnom slučaju podrazumijevala podizanje kvaliteta obrazovnog sistema, popularizaciju ugostiteljskih zanimanja, razvijanje i uvezivanje povezanih privrednih djelatnosti i jačanje svijesti poslodavaca o važnosti ulaganja u svoje zaposlene. Kontinuitet i razvoj zaposlenih je najvažnija dodata vrijednost ugostiteljskog proizvoda, odnosno osnov za veću razliku u cijeni i održivu atraktivnost ponude.
I dok gotovo sve privredne grane kubure sa deficitiom radne snage, jedan sektor je u rastućem suficitu. Budući da nikakve posebne kvalifikacije nisu potrebne i da se brzinom svjetlosti može napredovati iz školskih u poslaničke klupe i državne fotelje, političko tržište je pod opsadom radne snage. Ko je lud da jedan značajan dio svoj života “izgubi” u profesionalnoj afirmaciji kada može odmah da kreira državnu viziju, zakone i politike?
/Darko Kasalica/