Ovako kako ga održavamo, on radi perfektno i mogao bi još 300 godina raditi, ako se bude održavao kako treba, kaže Ljubomir Homen, Meštar od Sata kotorskoga
Zgradu Sat-kule na Trgu od oružja u Starom gradu Kotoru nagrizlo je vrijeme – zbog oštećenih fuga koje ne povezuju dobro kamenu građu, voda ulazi unutra i dovodi u opasnost očuvanje vrijednog mehanizma Sata, koji neumorno otkucava vrijeme već tri vijeka. Sat neumorno kuca zbog toga što u u Kuli već 300 godina ima vjerne čuvare- “meštre od ure”, koji mu svojim posvećenim radom ulivaju dah života.
Otac i sin, Ljubomir i Mirko Homen, dolaze svakoga dana sa Mula da otvore urarsku radnju u Sat-kuli, da naviju satni mehanizam, očuvan u izvornom obliku iz XIX vijeka. Usput objasne radoznalim turistima koji se interesuju za ovaj spomenik kulture da nije bezbjedno da se penju kroz kulu, gore, te im ukratko ispričaju istoriju Sata, koja je u stvari hronika familije Homen. To je ono zbog čega bi i urarski zanat Homena trebalo da ima poseban status kao nematerijalno dobro od značaja za Grad, poput Gradske muzike Kotor, osnovane 1842. godine i SPD “Jedinstvo” 1839 Kotor.
Zapravo, Kotorski Sat kuca od 1602. godine, kada je postavljen na kamenu kulu, a kada je nakon dugo vremena stao 1865. godine, iz Austrije je po naredbi cara Franja Josipa stigao meštar Franjo F. Homen (1841-1915), Ljubomirov pradjed, koji je opravio sat i učinio da on i dalje otkucava vrijeme kotorsko. To su u narednim vjekovima činili i njegov sin Robert i potom unuk Mirko, a danas to naslijeđe održava osamdesetogodišnji Ljubomir Homen, koji uz pomoć sina Mirka Homena ne dozvoljava vremenskim i društvenim neprilikama da naude ovom vrijednom spomeniku kulture, značajnom ne samo za Grad, nego i za familiju Homen.
Pravi raritet je to što Sat radi na stari mehanizam, konstruisan prije tri stoljeća. Nije zamijenjen elektronikom, kao na većini satova na spomenicima kulture u regionu i svijetu. Građani/ke Kotora bi trebalo da budu ponosni na to, a da „gradski oci“ nagrade ljude koji su doprinijeli očuvanju ovog naslijeđa.
Kapetan duge plovidbe Mirko Homen, koji je ime dobio po svom djedu, takođe kotorskom uraru, svakodnevno oko osam ura ujutru, prije no što pođe na posao, navija satni mehanizam umjesto oca, kome u devetoj deceniji života nije lako penjati se uza skale do vrha kule, gdje je „ušuškano“ srce Staroga sata. Ljubomir, pak, koji je sat održavao i navijao ga 70 godina, od kako je krenuo na zanat, redovno podmazuje zupčanike i brine o Satu sa ljubavlju koja mu je ugrađena odmalena, a koja mu je „s koljena na koljeno“ prenešena od prađeda, đeda i oca. Brine on o satu koji je opšte materijalno dobro zajednice, a istovremeno ga osjeća kao poveznicu sa precima. Sat je „živ“ zahvaljujući zanatu, te su i samo znanje, vještina i umijeće sajdžije/urara sami po sebi takođe nematerijalna vrijednost, i to vrlo rijetka danas.
Kamena kula na koju je sat postavljen 1602. godine, zaštićeni je arhitektonski i istorijski spomenik kulture, najprepoznatljiviji motiv u Starom gradu Kotoru, prvi koji još sa Vrata od Mora ugleda svaki čovjek čim kroči na glavni gradski trg srednjovjekovnog grada pod zaštitom UNESCO-a. Ali, zanat sajdžije nije zaštićen i on polako nestaje pod uticajem digitalne tehnologije. Vrlo malo ljudi donosi svoje časovnike na popravku, sve je manje takvih „intervencija“, kaže Ljubomir i dodaje da uvijek radi „neke sitnice“ – promijeni bateriju, opravi poneki stari zidni sat, ali to je rijetko.
Zanimljiva je postavka starih satova okačenih na zidu, svaki je ispravan i radi – najstariji sačuvan je od prije 250 godina, „mlađi“ imaju 100-150 godina. Tu je uredno raspoređeni minijaturni alat postavljen na radom pultu, velika lupa sa debelim staklom za uveličavanje sitnih satnih mehanizama prikačena sa strane, uramljene fotografije predaka koji su utkali svoje živote u biće ovoga grada… skale na rasklapanje sa strane, koje vode na prvi sprat, a tamo – improvizovana izolacija od vlage: stiropor prekriven najlonom, a pored prozorskog okna lavori za skupljanje kišnice…Još jedan sprat i drvene skale naviše prolaze ispod klatna sa teškim tegovima, pa još jedne drvene skale i dolazimo u prostor gdje je postavljen fantastični bezvremeni mehanizam za mjerenje vremena…
Kada je zemljotres 15.aprila 1979.godine zaustavio kazaljke Sata u sedam sati i devetnaest minuta, Ljubomir Homen je popravio uništeni mehanizam, namjestio kazaljke, a tegovi koji su pali podignuti su i „srce grada je ponovo počelo da kuca“. Kula je tada potpuno bila napukla i kasnije nije konzervirana profesionalno.
-Trebalo bi da vlasti zaštite zgradu Sat-kule, da ne ulazi voda unutra. Zgrada je uništena, nije fugovana kako treba kad su pošli da je restauriraju, napola su to uradili, te ulazi velika voda i sam objekat je u opasnosti. Mehanizam star 300 godina svaki dan se navija i, dok sam ja tu, biće tako, nema potrebe da se išta mijenja. Stari mehanizam ima velike tegove koji ga pokreću, ti tegovi se navijaju svaki dan i održava se sat, podmazuje se, mijenjaju se lažaji, popravlja se ako se nešto pohaba. Sve to radim uz podršku sina. Ovako kako ga održavamo, on radi perfektno i mogao bi još 300 godina raditi, ako se bude održavao kako treba, svaki dan sam tu, bez obzira na sve, kaže Ljubomir za Boka News.
Građani se sjećaju i dana kada sat nije otkucavao prije nekoliko godina, a to je bio dan kada je Ljubomir bio bolestan- njegov sin je tada bio kod njega u posjeti u bolnici i toga dana nije bilo ikoga da navije sat. Ali zato je proradio idućeg dana, na radost „komunitadi“.
-Sin Mirko najvije sat svaki dan, tako da se ja ne moram penjat. Ime je dobio po mom moj ocu, koji je to isto radio, kao i moj djed Robert Homen i moj pradjed Franjo F. Homen, priča nam Ljubomir, pokazujući uramljene fotografije predaka, dijelom oštećene zbog velike vlage. Kada je njegov pradjed Franjo Homen popravio Sat, zavolio je Grad i, umjesto da se vrati u Grac, ostao je da živi i radi u Kotoru, gdje je osnovao porodicu. Imao je diplomu „profesora-urara“, koju mu je carskim dekretom odobrio Frano Josip. Održavao je besplatno Kotorski sat, a austrijske vlasti su mu odobrile da otvori urarsku radnju u prizemlju Sat- kule, bez plaćanja rente. Danas u 21. vijeku u Kotoru živi peta i šesta generacija Homena, svuda po svijetu imaju puno rođaka i nasljednika. Ljubomirov brat je u Izraelu, bavi se brodogradnjom, a među bližnjima je i dirigent Robert Homen, sin Miroslava Homena.
PLAĆA DOZVOLU ZA RAD
Moderno doba donijelo je tehnološku revoluciju, a urarska radnja danas funkcioniše po istom principu kao u doba Austrougarske.
– Ovdje na zidu su dozvole za rad, to je sad novo, plaćam porez i sve obaveze prema Državi iako sam u penziji, kao da sam tek otvorio radnju- imam fiskalnu kasu, sve te „komplikacije“ i izvještaje o poslovanju, mada je zarada nikakva, ovo sve radim iz ljubavi prema svojim precima. Dozvola košta više nego moja penzija od 450 eura, to je veliko opterećenje za mene, ali sin- kapetan mi pomaže, tako da izlazimo na kraj. Umjesto zakupa održavam sat i zato lokalnoj vlasti ne plaćam kiriju, inače, sve ostalo plaćam. Svaki mjesec podnosim izvještaj i prikazujem koliko sam imao prometa, fiskalne kase i komplikacije koje nisu potrebne u ovakvim zanatima. Zanati su izumrli, urara skoro da i nema, a ja volim da sam tu i volim da radim ovo, kaže nam Homen.
Ljubomir Homen, čiji su austrijski preci vezali svoj život, ljubav i sudbinu za ovaj grad, danas nema nikakav povlašćeni položaj u lokalnoj zajednici. Iako se radi o memorijalnom objektu koji nosi prelijepu priču iz prošlosti, iako Homen, kao penzioner i jedini urar širom Boke Kotorske održava sat u interesu zajednice i nema privatne materijalne koristi od toga, odredbama kotorske vlasti on mora da plaća dozvolu za rad i sve poreze koje država od njega traži. On to uredno čini, iako njegove zasluge i dostignuća njegovih predaka prevazilaze ove „tako prizemne“ stvari.
Odrečno odgovara na naše pitanje da li ima podršku lokalne vlasti ili, možda, Uprave za zaštitu kulturnih dobara.
–Vrlo malo vode računa, uopšte im nije stalo do zgrade niti do mehanizma. Išao sam tamo u Opštinu i molio da se zgrada fugira da ne ulazi voda, ali, ne pomaže, ništa nisu napravili, kaže nam Ljubomir.
Brilijant za sat
Franjo Homen se bavio izradom satova i inovacijama u mehanizmu sata, te je jedan takav, koji je sa jednim navijanjem mogao da radi cijelu godinu (u to vrijeme ekskluziva), poklonio caru Franju Josipu tokom njegovog boravka u Kotoru. Taj sat se i danas čuva u Muzeju Beča. U carskom dekretu upućenom Franju Homenu 21. juna 1875.godine, a koji stoji na počasnom mjestu u urarskoj radnji Ljubomira Homena, piše: „Obavještavamo vas da je Njegovo Veličanstvo odlučilo da Vam ljubazno zahvali na primljenom daru, satu s novim mehanizmom koji ste izumili, na taj način da Vam udijeli vrijedan carski poklon-briljant”.
Muzičari i urari
Otkako se utemeljila u Kotoru, familija Homen je uporedo razvijala urarski zanat i muzičku umjetnost. Svi su mahom bili članovi Gradske muzike Kotor.
-Naša familija je tradicionalno muzički obrazovana, svi iz moje porodice – i moja djeca- dvije ćerke i sin, supruga i ja, svi smo završili muzičke škole. Ćerka Anđela završila je fakultet i sada je profesor u Muzičkoj školi u Tivtu, gdje je i dirigentkinja više horova. Sin je kapetan duge plovidbe, sad momentalno drži predavanja za pomorce u Tivtu. Ja sam oko 40 godina svirao klarinet u Gradskoj muzici Kotor i uporedo se bavio ovim zanatom. Sada je na mladima da rade, poručuje Ljubomir Homen.
/M.D. Popović/
