“Poznato je da se u istoriji u određenim narodima, u određenim trenucima, rode određeni ljudi kroz koje se artikuliše jedan narod. Kao što postoji grčko čudo, postoji i crnogorsko čudo – jedno herojsko vrijeme grčko u Homeru i u tragičarima, a crnogorsko u Njegošu, našlo je svoj reprezent. To je onaj trenutak kad jezik prelazi u poslovicu.”- kazao je sinoć na promociji svog najnovijeg romana “Drugog sunca luče” u Tivtu, poznati hercegnovski književnik i publicista Miraš Martinović.
Njegovo najnovije ostvarenje posvećeno je Petru II Petroviću Njegošu i predstavlja svojevrsnu imaginarnu biografiju poznatog vladara i pjesnika, a što je nastalo kao plod dugogodišnjeg Martinovićevog minucioznog istraživanja svih aspekata Njegoševog života i rada.
Govoreći o pjesničkom djelu Petra II Petrovića i njegovom značaju za ukupnu kulturu i identitet Crne Gore, Martinović je kazao da je “Njegoš taj koji bere te zrele plodove.”
“Za sve koji su umrli imaš osjećaj da je umro. Za Njegoša imamo osjećaj da nije umro, da vječno živi. Godinama sam ga proučavao i vidio sam da je stalno živio na jednoj ganičnoj liniji, na liniji između sna i stvarnosti. Samo na toj graničnoj crti mogu se primiti istine, a to ne može svako. Istine primaju samo kodirani ljudi. Njegoš je bio takav. Ja sam Njegoša tražio gdje se malo tražio, na toj graničnoj crti. Zato ova knjiga ima ima više slojeva.”- istakao je hercegnovski pisac koji se nedavno za čitav svoj književni opus, okitio regionalnom književnom nagradom “Teuta”.
Naglašavajuči da su vladiku “vazda pratile sijenke drugog svijeta”, novinar, pjesnik i publicista Dragan Popadić kazao je da je Martinović u svom romanu poseban akcenat stavio na deset posljednjih dana Njegoševog života na Cetinju.
“Kad je on sa dušom zborio, sa dušom koja se vinula u nebeske prostore. U beskrajni okean vozdušni – kada duša hita svome Tvorcu. Iz carstva gnjilosti u carstvo svjetlosti.
Dal’ živi misao kad odemo podzemnom rijekom sa čijih obala se niko vratio nije? Truli li sjećanje ili traje nakon tijela? Ta su pitanja mučila vladiku. Ta pitanja muče sve nas. Ali, nema odgovora. Ždralovi se vraćaju, ali sa onih obala niko se nije vratio da nam kaže.”- kazao je Popadić dodajuči da je “teško pratiti pjesnikova snoviđenja, ali je Miraš nekako u tome uspio”.
“Veliki pjesnik je otišao, ali i ostao sa nama. Sve nas na njega sjeća. Posebno njegova i naša planina. Tajanstvena i čudna, oko koje vazda kruže neke više sile. Planina naših duša. Ostao je vladika da nas čuva. Da briži. Da nas posavjetuje. Ako ga znamo prepoznati. Miraš ga je prepoznao!”- zaključio je Popadić.
