Norvežanin bokeljskog porijekla, 28-godišnji Damian Petković Karlsen uspješno je završio svoju biciklističku trasu Trans Balkan Race, prešavši 1.400 kilometara sa 27.500 metara uspona za sedam dana, 12 sati i jedan minut i stigavši zdravo i veselo iz Slovenije u Crnu Goru, u Boku Kotorsku, rodni kraj svoje majke. Iz Sežane je, zajedno sa ukupno 160 takmičara iz cijeloga svijeta krenuo 30. maja i 6. juna uveče stigao na cilj u Risan, gdje su ga u porodičnoj kući dočekali majka Gordana, otac Pol, baka Slavka, a za lijepo iznenađenje, tu je bila i njegova djevojka Ida iz Danske.
Rođen u Oslu 1997. godine, Damjan se rado sjeća svih ljetovanja do svoje 18. godine, kada je redovno provodio po dva mjeseca u domu kod babe i djeda u Risnu, zajedno sa majkom, ocem, stricem i sestrom. Ponosan je na svoje porijeklo- njegov pradjed sa majčine strane je profesor Ignatije Zloković, jedan od utemeljitelja Pomorskog muzeja u Kotoru. Petkovići su bili ugledni trgovci iz Risna. Kad je stigao u Risan bio je malo razočaran, jer je očekivao više mještana kao podršku, ali možda im je opravdanje to što je iste večeri održana manifestacija „Risanski makaruli“, pa je većina njih bila na Trgu „Nikola Đurković“.
-Očekivao sam više ljudi da nas pozdrave na cilju. Umorni su takmičari i znači im podrška sa strane, a kad se ima internet-stranica preko koje se može pratiti trka, to nije teško. Bilo bi lijepo da su nas dočekali. U jednoj konobi u Bosni je bilo desetine ljudi koji su nas pratili na ekranu i kada sam tamo došao, prepoznali su me, kao i ostale bicikliste. Imali smo traker sa rednim brojem radi sigurnosti, ako se nešto desi, da znaju gdje da dođe hitna pomoć, pa su nas ljudi pratili kroz sve te gradiće, objašnjava Damjan.
Trka je self supporting –tokom vožnje takmičari ne smiju primati tuđu pomoć niti smiju da pomažu kolegama, ne smije neko sa strane da im organizuje spavanje u nekom mjestu, nego treba sami da to urade, da nazovu, pitaju. Dozvoljeno im je da kupe vode, hrane.
-Znam naš jezik, pa mi to nije bilo teško, a sa ovog govornog područja bio je još jedan biciklista iz Hrvatske, drugi iz Rusije, koji živi u Srbiji, kao i nekoliko Slovenaca. Bilo je nekoliko ljudi iz Kanade, po jedan takmičar iz Južne Afrike, Koreje, Kolumbije, Amerike…kaže Damjan, koji je veče nakon što je stigao, poslije željenog odmora, zajedno sa svim ostalim takmičarima uživao u žurci na risanskoj plaži. Petkovići su ugostili i Andreasa iz Štutgarta, biciklistu koji je prenoćio u svom šatoru na ponti ispod porodične kuće. Damjan je sretan što je vreću za spavanje zamijenio udobnim krevetom, a surovu divljinu pažnjom i ljubavlju bližnjih.
-Meni je sve bilo dobro. Gradovi kroz koje smo prolazili – Knin, Gospić, Mostar, slični su Risnu. Čudno mi je bilo to kada sam došao u Risan, svi su govorili: „Stigli smo na cilj!“ i otišli da spavaju u iznajmljenim kućama, na podu, a neki i na travi, dok sam ja mislio: „A ja idem da spavam u moj krevet doma“, kaže Damjan.
Nakon sedam i po dana naporne vožnje kroz izolovane planinske regije, kako je organizator Exploro.cc iz Italije najavio, “nekih od posljednjih netaknutih područja divljine u Evropi”, Damjan je ponosan što je savladao zahtjevni krški teren po ekstremnim temperaturama koje su se kretale od 3 stepena noću preko planina do 30 stepeni tokom dana u oblasti Mostara. Ovo je četvrta po redu Trans Balkan Race, a Damjan prvi put učestvuje u njoj.
-Zadovoljan sam što sam stigao na cilj 29. po redu, što nije loš plasman, s obzirom da je od ukupno 160 ljudi njih oko stotinu odustalo, a ostali su uspjeli da stignu do cilja. Nije bilo lako, ali sam bio motivisan dolaskom u Risan, znajući da me tu čekaju moji najmiliji. Bilo je dosta zahtjevno, najduža dnevna vožnja trajala je 16 sati, a spavali smo samo tri sata, a onda dođu ti problemi: boli te malo noga, zateže koljeno, bole leđa, bole ruke, kaže Damjan u razgovoru za Boka News, pokazujući nam žuljevite šake, otvrdle i neosetljive nakon dugotrajnog upravljanja kormilom.
Damjan je dnevno prelazio oko 200 kilometra starim makadamskim stazama, kao i svi drugi, spavao je vani, neki u šatorima, neki u vrećama za spavanje…Priča nam da je jedan takmičar bio u bolnici jer je pao i povrijedio nogu, ali se vratio u trku i stigao na cilj. Takmičara iz Hrvatske – sa Hvara, ugrizao je pas za nogu, a on je vozio još jedan dan, da bi potom odustao, jer mu se rana inficirala, pa je morao u bolnicu.
Kao dobar poznavalac istorije Risna, on je drugarima pričao o ovom mjestu, mada su mnogi prije polaska iz Sežane već istraživali i već odlučivali gdje će u Risnu da idu na piće, gdje na picu, gril, sladoled. Oni koji su odustali od trke u Mostaru, svejedno su autima došli u Risan da vide ovaj grad i da se druže sa ostalim učesnicima.
-Mnogi su pošli do Kotora, ali su se brzo vratili, jer im nije im bilo lijepo zbog saobraćajne gužve i pretrpanosti turistima. Najljepše im je bilo spavanje u apartmanu i kupanje u moru. Svi su jeli u Hipnosu, pohvalili su risansku pekaru, dobre krofne, burek, a neki su ostali više dana- jedan drug iz Njemačke je sa porodicom ostao tri dana u Morinju, a takmičar iz Kolumbije će ostati nekoliko sedmica u Boki. Svi koji su došli ovdje oduševljeni su vrhovima Durmitora i poželjeli su da sljedeći put obiđu staze po Crnoj Gori, kaže nam Damjan.
Hobi mu je recikliranje i rekonstrukcija starih bicikala u Oslu, pa je na jednom takvom biciklu „domaće izrade“ i vozio cijelu ovu trku. Ljeti voli da bere ljekovito bilje, a gljive s jeseni po šumama Norveške, s obzirom da je i po struci biolog. Prošle godine je diplomirao i uskoro očekuje zaposlenje u zvanju Ekolog za šume.
Smatra da bi mogao bolje da se organizuje biciklistički turizam starim stazama poviše Risna, da se ljudi manje voze skuterima, da manje piju pivo na plaži, a da više idu na planinarenje, voze bicikl, plivaju. Tokom vožnje kroz Crnu Goru je primjetio da ima više auta nego bicikala, dok u Itali i Francuskoj, kaže, kroz brdske staze ima više biciklista nego auta.
Damjanu se sviđa 700 km duga staza sa 16 000 m vertikalnog uspona za Trku Montenegro Mountain Madness najavljena za 4. juli od Podgorice, preko Dinarskih Alpa, kanjona i klanaca Tare i Pive do obalnih litica Jadrana, sa ciljem (opet) u Risnu. Ipak, namjerava da sa prijateljem u oktobru vozi ultra trku od Podgorice do Splita, preko 200 km na dan.
Leveika trasu prošao za četiri dana
Prvo mjesto među muškarcima osvojio je Justinas Leveika iz Litvanije, koji je trasu prošao za četiri dana, osam sati i 39 minuta, drugi je Benedek Borsos iz Mađarske, dok je treće mjesto osvojio Adam Palin, Velika Britanija https://www.instagram.com/p/DKfhPzAsxFT/?utm_source=ig_web_button_share_sheet&igsh=M2M0Y2JmOTAyOA.U ženskoj konkurenciji najbrža je bila Laura Johannes iz Njemačke (ukupno 20. mjesto), a za njom su Jade Simpson-Field iz Velike Britanije i Susanna Markoff iz Finske.
Od Sežane do Risna
Ruta je bicikliste vodila kroz krševiti greben Dinarskih Alpa blizu Kvarnerskog zaliva, iz Risnjaka u Park prirode Velebit, zatim makadamskim cestama od gorja do Gospića (rodnog grada Nikole Tesle). Vozili su Nacionalnim parkom Una, zatim rutom Via Dinarica kroz Park prirode Dinara prešli su granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine i spustili se u zaštićeno područje Livanjskog polja, te kroz Cincarsko gorje stigli do Parka prirode Blidinje.
Najniža i toplija tačka rute (60 m nadmorske visine) je Mostar, odakle se ponovo vraćaju u divlje predjele. Krškom visoravni, ušli su u blatnjave šume Nacionalnog parka Sutjeska i prešli granicu između Bosne i Hercegovine i Crne Gore.Nakon velikog uspona u rezervat prašume Perućica, pred njima se otvorio pogled na Pivsko jezero s kanjonom Pive, odakle su se popeli do Nacionalnog parka Durmitor, najviše tačke staze (1800 mnv). Seoski putevi vodili su ih kroz izazovne visoravni između Žabljaka i Kolašina, sve do Nikšića i Zaliva Boke Kotorske, drevnog Risna, koji je cilj utrke.
/M.D.P./
