U organizaciji JU Muzeji i galerije Budve u srijedu, 3. jula 2024. godine u Spomen-domu „Stefan Mitrov Ljubiša” otvorena izložba slika Sretena Nikčevića. Kustos izložbe je Đorđije – Bato Boljević.
Izložbu je zvanično otvorila Ana Ivanović, istoričarka umjetnosti:
Umjetnost je osjetljiva niša koja razjašnjava haos*
A mi ni jednog jedinoga dana
pred sobom čisti ne vidimo prostor
sa kojim cveće beskrajno se stapa.
To što vidimo, to je uvek svet,
a nikad Nigde bez poricanja:
nikada ono čisto, nemotreno,
što udiše se i zna beskrajno,
i za čim se ne žudi. Kao dete
poneko tiho gubi se u tome
dok ga ne prodrmaju.
Rilkeovi stihovi, koji govore o sposobnosti da vidimo čisti prostor i svijet bez poricanja, podsjećaju nas na nemogućnost da vidimo bez ograničenja zbog posredovanosti i fragmentarnosti ljudskog pogleda. Ta fragmentarnost posebno je naglašena u digitalnom okruženju u kojem pažnja i značenje postaju ključne valute našeg vremena (Berardi), što vodi ka povećanoj anksioznosti i nesigurnosti uslijed nesklada u odnosima ljudi i okruženja, prezasićenosti percepcije i sve veće paralize empatije. U tom smislu, umjetnost je ta koja nam može pomoći da udišemo i razumijemo beskrajno, da pronađemo mir i red u svijetu prepunom nestabilnosti.
Rad umjetnika Sretena Nikčevića jeste primjer kako umjetnost može biti katalizator promjene i da u haosu postoji potencijal za pronalaženje sklada. Kroz višedecenijski rad na polju apstrakcije, umjetnik je stvarao sopstveni prostor umjetnosti specifične unutrašnje logike u kome je pronalazio načine da vizuelno iskaže sve nivoe disonantnosti i dinamiku svijeta oko nas. Ovdje nije riječ o eskapizmu, već o nužnosti da se uskladi ritam i pronađe model sopstvenog bivanja u svetu. Njegov put je put metodičkog razmišljanja, kao način da ostvari strukturu i red, tačnije, ravnotežu. To postiže kroz svedena izražajna sredstva – formu (varijacije kvadrata i trougla) i boju (odnosi osnovnih i komplementarnih, gubljenje tonova), čije konstelacije počivaju na određenim matematičkim obrascima i to takvim da se mogu varirati na beskonačno mnogo načina i formirati različite sisteme.
Plastičke odnose koji se ostvaruju na osnovu kontrasta, opozicije i ravnoteže, dodatno akcentuju horizontale i vertikale – kao dvije fundamentalne suprotnosti. Na taj način, ritam koji nastaje iz odnosa boje, svijetlog i tamnog, veličine, proporcije, ima vrstu specifične elegancije, kao što je ima matematika u traženju apstraktne suštine.
Prostor na Nikčevićevim slikama je posebno problemsko pitanje koje sažima svu kompleksnost njegovog rada. Naime, na prvi pogled, njegove slike su strogo dvodimenzionalne, plošne, i samo naizgled bez perspektive i planova, djeluje da bi se pogled završio tu, na površini. Međutim, dužim pogledom, nesvojstvenim za današnje vrijeme, otkrivaju se otvoreni prostori koji izlaze van okvira platna, koji su izvan ustaljene percepcije okom i koji otjelotvoruju neku vrstu uravnoteženog kretanja, sklada, ali i dinamičnosti odnosa između elemenata koji čine dati sistem. Njegov pristup podsjeća na teorijske principe fraktala, gdje se jednostavni obrasci ponavljaju na različitim skalama, stvarajući kompleksne strukture. Ti fraktalni elementi u njegovim radovima pružaju osjećaj beskonačnosti i dubine, što se može interpretirati kao metafora za neprestanu potragu za smislom i redom u neskladnom svijetu.
Dodatna vrijednost je ta što sve njegove slike i skice imaju potencijal oprostorenja, prevedene u trodimenzionalne objekte, na sasvim novi način osvajaju prostor, ostvaruju komunikaciju sa njim i transformišu ga.
Nikčevićev rad u cjelini je istrajna posvećnost liniji oslobađanja pogleda, težnje ka otvorenom, apsolutu, onome što iskustvo percepcije izmješta van okvira zadatog i unaprijed određenog. To je poseban kutak „uređenog haosa” koji pruža prostor za samorefleksiju i alternativni put ka harmoniji i razumijevanju.
*parafraza rečenice Franka Bifa Berardija: The retournel is the sensitive niche where we can create a cosmos that elaborates chaos. Franco “Bifo” Berardi, Game Over – Journal #100 May 2019, e-flux magazine
R.M. Rilke, Osma devinska elegija; prevod: Branimir Živojnović
