O manastiru Banji mnogi su pisali. Nije mi namjera da bilo koga citiram, već da u ovim danima pandemije, dok većina ljudi sjedi ispred TV ekrana, a drugi, koji imaju tu privijegiju, se bave svojim baštama uoči najvećeg i najstarijeg hrišnjanskog praznika, Vaskrsa, zajedno da se podsjetimo ukratko o postanju manastira Banja kod Risna.
Predanje kazuje da je današnji manastir Banju osnovao i Svetom Velikomučeniku Čudotvorcu i Pobjedonoscu Georgiju posvetio Stefan – Simeon Nemanja Veliki, otac Sv. Save, Sveti Simeon Mirotočivi, kada je, uz pomoć Sv. Đorđa, zdrav izašao iz rovova na Kosovskom Paunu, i sretno stigao u Boku Kotorsku, ondašnji Risanski zaliv (Pauni su stara srpska prestonica, nalazili su se na Paun polju kod Uroševca, pominju se od 1073. godine).
Njegov sin Stefan Prvovjencani podredio ga je svojoj zadužbini manastiru Sv. Arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Krtola i donio mu česticu mošti Sv. Đorđa koju mu je Sveti brat Sava, donio iz Livadije, kao poklon grčkog cara i patrijarha. Ova sveta relikvija se iznosi o prigodnim praznicima kako bi je poklonici mogli celivati.
Manastir je kasnije nazvan Banja jer se taj dio Risna od davnina zvao Banja.
Po predanju kažu da je napravljen na ruševinama hrama rimskih vestalki, mada o tome nema dokaza, kao što predanje kaže da su tu nekada bile rimske terme koje su se tokom razornog zemljotresa srušile i nestale u moru.
Godine 1654. kada su Turci pošli pokraj manastira da osvoje Perast, manastir su do temelja razrušili. Neposredno prije toga, jer su bili obavješteni od strane grahovskog paroha, kaluđeri su sklonili manastirske dragocijenosti u hercegovački manastir Kosijerevo, zatim Tvrdoš, a kasnije na Savinu kod Herceg Novog.
Na ruševinama manastira 1702. godine Rišnjanin Arhimandrit Petar Kordić podigao je malu kapelu koju je posvetio Svetom Velikomučeniku Georgiju (Arhimandrit Petar Kordić je bio brat naseg pretka i rodonačelnika Nika – Nikole Kordića).
Postoji legenda vezana za igradnju ovog oltara.
Jednom prilikom kad sam bio u posjeti manastiru Banji, sa komšijom Ristom Nikovićem, bilo je to 1981. godine o Božiću. Tokom ugodne posjete i priče sa igumanijom Savatijom, a znajući dobro ko sam i iz koje porodice potičem, ona mi dade jedan članak da pročitam posvećen manastiru Banji, i tada sam pročitao tu legendu, koju ću sada po sjećanju prepričati.
Po toj legendi, Arhimandrit Petar Kordić je barkom išao iz Risna za Kotor, i kad je bio naspram manastira ugledao je da nešto sija na ruševinama manastira, popeo se do manastirskih ruševina i tu našao zlatnu ruku, tada se zavjetovao da će na tom mjestu sagraditi malu kapelu, sto je kasnije i uradio 1702. godine.
Od 1718. do 1720. godine Arhimandrit Metodije iz Svete Gore, Arhimandrit Petar Kordić iz Risna, Arhimandrit Atanasije, Jeromonasi Ćiril i Maksim, sva trojica iz Hilandara, sa prilozima osamnaest (18) Rišnjana izgradili su novu crkvu posvecenu Sv. Velikomuceniku Georgiju i stari konak.
O ovome ima Povelja “PAMJATNIK” koja se nalazi u oltaru manastirske crkve i u našoj porodicnoj kući, štampana 1909. godine, zaslugom Arhimadrita Dionisija Mikovića Paštrovića koji je službovao u manastiru Banja skoro 60 godina.
Rišnjani su, u svom osnovnom pismu od 4. aprila 1718. godine utvrdili gospodina Arhimandrita Atanasija Hilendarca da on bude gospodar i zapovjednik od manastira za njegova života. Izgradnja crkve i srednje ćelile dovršena je 1720. godine. Iste godine na Đurđevdan, izvršeno je osvećenje i u crkvi je prvi put služena sveta liturgija.
Interesantno je da je oltar crkve napravljem na mjestu gdje je bila kapela koju je podigao 1702. godine Arhimadrit Petar Kordić.
Manastirske dragocijenosti svojim velikim trudom vratio je Arhimandrit Dionisije Mikovic Paštrović, koji je bio Iguman manastira skoro 60 godina. Poslije njega 1941. godine u manastir je došla Igumanija Savatija Šuša koja se brinula o manastiru punih 50 godina, tu je i sahranjena. Dolaskom Igumanije Savatije manastir Banja je postao ženski manastir. Danas je to takođe ženski manastir o kojem se brine naša draga Igumanija Haritina Petruševska sa svojim sestrinstvom.
O Arhimadritu Dionisiju Mikoviću Paštroviću i Igumaniji Savatiji Šuša bi trebalo posebno pričati jer njihov život koji su proveli u manastiru Banja zahtijeva puno više prostora i vremena.
Prilozima risanskog velikog dobrotvora Vasa Ćukovića manastir je takođe obnavljan i napravljen kolski put.
Pomenuo bih da su manastir Banju posjećivali Sv. Petar Cetinjski 1808., Vladika Petar II 1845., Vuk Stefanovic Karadžic 1843. godine kao i mnogi crkveni velikodostojnici do današnjih dana.
Od svog postojanja pa sve do danas manastir Banja je preživio mnoga razaranja tokom ratova i prirodnih nepogoda, ali uvjek je bio obnovljen, kao što je Vaskrsnuo posle turskog razaranja 1654. godine.
O Đurđevdanu u Risnu
Nama, Kordićima iz Risna, krsna slava je Sv. Đorđe – Đurđevdan, šestog maja, tako da smo i duhovno vezani za manastir Banju.
Ovdje bih se ukratko osvrnuo o slavi, i običajima koji su se zadržali u našoj kući vjekovima.
Za slavu treba spremiti krsnik (slavski kolač), veću voštanu svijeću, žito i crno vino, a sve ostalo je stvar izbora, mogućnosti i želje, posno ili mrsno, svakako nije ukusno ni u čemu pretjerivati.
Na nekoliko dana prije slave domaćin po običaju zove svojtu, kumove i prijatelje na slavu, ručak ili večeru, na popodnevnu čašu se posebno ne poziva, prijatelji znaju da je slava pa dođu bez poziva, a tako i domaćin uzvrati kad je njima slava.
Po običaju, svake godine uoči Đurđevdana neko iz naše porodice, muška glava, i drugi ukućani koji mogu, nosi panaiju i vino da se osvešta u manastiru Banja tokom Bogosluženja. Slavsko žito ili panaiju ili koljivo, kako ko zove, se kuva i prinosi u slavu Božiju i čast svetitelja koji se slavi, za zdravlje i napredak ukućana, kao i za pokoj duša preminulih u tom domu.
Domaćica skuva žito (pšenicu) i kad se prohladi stavi je u jednu malu činijicu, koja se potom stavi u bijelu platnenu uštirkanu salvetu. Crno vino se uspe i manji bocun. Bocun je stilski napravljena staklena boca za vino, rakiju… raznih veličina.
Uoči Đurđevdana, popodne iz manastira čujemo vesela zvona koja najavljuju svečanu službu, zvone tri puta, kad se zvona oglase drugi put krenemo iz kuće sa panaijom i vinom, svi svečano obučeni. Kada se zvona oglase treći put, obično to bude oko pet sati popodne, onda počne služba u crkvi. Svi risnjani koji slave Đurđevdan donesu panaiju i crno vino na osveštenje, a bude podosta i drugih gostiju tako da crkva i crkveno predvorije bude puno djece i odraslih.
Službu vrši naš risanski paroh sa igumanijom i sestrinstvom manastira, uz prisustvo drugih sveštenika, a vrlo često budemo počastvovani prisustvom Visokopreosveštenog Mitropolita Crnogorsko Primorskiog Gospodina Amfilohija, na opštu radost. Sjećam se kad je i vladika Danilo Dajković dolazio na Banju uoči i za vrijeme Đurđevdana.
Kad je sluzba gotova, dio panaije i vina se ostavlja manastiru a ostatak donese kući da se istom ukućani pogoste, a sestrinsvo manastira uvjek pripreme bogatu zakusku za sve prisutne posle službe u crkvi.
Na Đurđevdan, šestog maja, domaćin upali kanđelo pred ikonom Svetog Đorđa, zaštitnokom kuće i porodice. Na svečano ukrašenoj trpezi stavi krsnik, voštanu svijeću i sa svake strane krsnika po jedan bocun vina, obično su od dvije litre, jedan napunjen crnim a drugi bijelim vinom, a na bocunu jabuka koja označava plodnost i radost.
U Risnu slavski ručak počinje uvjek oko podna, svi gosti su tu obično prije podna, kako se na koga nebi čekalo, gosti vode računa o tome. Posle prigodnih zdravica i ugodnog ćaskanja, domaćin u dogovoru sa domaćicom, odluči da je vrijeme da se otpočne sa ručkom. Svi gosti i ukućani se ustanu i stoje na nogama oko slavske trpeze jer tad domaćin okadi tamjanom ikone, slavsku trpezu i sve prisutne goste. Nakon toga reže krsnik nozem u prekrst, prelije ga crnim vinom na sve četiri strane, govoreći: U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA AMIN, zatim sa najstarijim sinom, unukom ili kumom, ko je za ručak već prisutan, prekine rukama na pola krsnik.
Tu treba biti malo vješt jer veća polovina krsnika ostaje na trpezi, a to je ugodno onom ko potegne veći dio. Obli dio krsnila se okreće prema istoku. Domaćin uzima slavsku svijeću, celiva i stavlja je u krsnik pa je zatim upali.
Nakon toga svi nazdravljaju crnim vinom sretnu slavu, a potom počinje ručak. Domaćin po običaju, svečano obučen, dvori slavu, vedar i dobro raspoložen dočekuje goste i cijeli dan ne sjeda dok svijeća gori. Ne sijeda iz poštovanja prema svetitelju koga toga dana slavi. Ako je domaćin u godinama i ne može čitav dan da prestoji, onda sa njegovim dopuštenjem slavu dvori neko od mlađih muškaraca, sin ili unuk. Obično slavski ručak traje do tri sata popodne, koji se završava tortom i kafom. Poslije toga već počnu kućni prijatelji da dolaze na čestitanje slave.
Sveštenik tokom dana dođe da obavi slavsku prekadu kuće.
Večera počinje oko sedam sati uveče, pa sve do kasnih sati dok se gosti ne raziđu. Kad se svi gosti raziđu domaćin i ukućani se pomole Bogu i svetom Đorđu i tada domaćin smjeri slavsku svijeću. Uzme komad krsnika natopi ga crnim vinom i sa njime tako natopljenim smjeri plamen svijeće, takođe i kandilo.
/cap. Branislav N. Kordić/
Risan, 18.04.2020.
