U najnovijem naučnom radu, pod naslovom Pomorski arhetipi crnogorskih žena: Heroizam i samoća, autorka prof. dr Milena Dževerdanović Pejović, sa Pomorskog fakulteta Kotor, istražuje uloge crnogorskih žena kroz istorijsku, kulturološku i jezičku prizmu. Od supruga pomoraca do žena koje su preuzimale muške uloge u turbulentnim vremenima, uz osvrt na savremene izazove i rodne stereotipe.
Ovom prilikom izdvajamo samo pojedine prevedene djelove naučnog rada objavljenog u međunarodnom časopisu Acta Histriae (SCI, SCIE, SSCI, A&HCI). Ovi segmenti na interesantan način daju arhetipski prikaz žene u Crnoj Gori – spoj herojstva i samoće, duboko ukorijenjen u kulturnom i istorijskom kontekstu regije (Bokokotorski zaliv, crnogorska unutrašnjost u sjeverni djelovi Crne Gore)
Priče o čekanju i samoći
“Narativ o Bokokotorskom zalivu često naglašava teme čekanja i samoće, posebno u vezi sa životom žena na obali.
Nedostatak istorijskih podataka o suprugama crnogorskih pomoraca i njihovim ulogama u društvu doveo je do nedovoljnog uvažavanja njihovih doprinosa, posebno tokom dva svjetska rata. Narativ o suprugama pomoraca u folkloru Bokokotorskog zaliva prenosi dubok osjećaj introspekcije, neizvjesnosti i kontemplacije. Žena bi mogla čekati svog pomorca da se vrati čak i do 15 godina (Šeferović, 2014). Ovaj prototip žena iz Boke, osuđenih na čekanje, zabilježen je u crkvi na jednom od dva ostrva uz obalu malog grada Perasta. Priča o Jacinti Kunić predstavlja jedan od najupečatljivijih slučajeva žena čija je sudbina i počela i završila se čekanjem. „Ali šta je Bokeljka? Žena koja čeka“ (No, što je bokeljska žena? Persona čekalica) (Šeferović, 2014, 80).
Jedna od najpoznatijih legendi koja oslikava samoću i tragičnu sudbinu žena koje čekaju je priča o Tri sestre ili, kako je najčešće poznata u Boki, Tre Sorelle. Ova legenda povezana je s napuštenom vilom u lokalnom naselju Prčanj.
Priče o samoći koje su iskusile žene u Bokokotorskom zalivu zabilježene su u dokumentarnom filmu Živka Nikolića pod naslovom „Žene čekaju“ (1977). Ovaj dokumentarac snimljen je u Bokokotorskom zalivu, među starim kamenim zidovima pomorskih kuća. Kako se udaljeni odjek sirene širio iznad vode, žene su proživljavale dubok osjećaj tišine i samoće, reflektujući njihov način života (Rakonjac, 2021, 436). Neki od intervjua iz dokumentarca sadrže sljedeće izjave:
Vrlo je teško odgajati djecu bez muškaraca, posebno dječake. Morate biti snažni. Ponekad, kada se otac vrati kući, djeca ga ne prepoznaju jer ga se sjećaju samo sa slike. […] Više volim ostati kod kuće nego izlaziti, jer ako izađem sama, neko bi mogao reći: ‘Pogledajte, on se topi, a ona šeta sa prijateljicama.’ Nisam mogla podnijeti te glasine. (Rakonjac, 2021, 436).
Druga supruga pomorca kaže da više voli ostati kod kuće i čekati, jer ako izađe u šetnju posebno nakon 19 sati, to bi se moglo pogrešno protumačiti – „Čujem muziku s balkona obližnjeg hotela.“ Onda vidi druge žene kako šetaju sa svojim muževima i ponekad, kada sama šeta ulicom, osjeća se neprijatno. Pored narativa ispunjenih usamljenošću i melanholijom, lica žena koje čekaju svoje muževe „govore više od riječi; njihova unutrašnja drama oslikana je i na mladalačkim i na naboranim licima“ (Rakonjac, 2021, 436).
U eri globalizacije i aktivnih onlajn zajednica, zajedno s podrškom organizacija koje se zalažu za žene u pomorskom sektoru (Women in Maritime, 2021), žene sada češće dijele svoja iskustva putem blogova ili ličnih priča. Zapaženi veb-sajtovi otkriveni tokom ovog istraživanja posvećeni su podršci suprugama pomoraca u različitim oblastima kao što su zdravlje, društveni život i porodična pitanja. Jedan primjer je članak Savjeti za supruge, partnere i porodice pomoraca (The Mission to Seafarers, 2024). Uspon onlajn prostora za supruge pomoraca omogućio je ženama da dijele svoje brige, posebno u vezi s izazovima života pomoraca. Pisanje o izazovima pomorskog života promovisalo je podijeljene grupne vrijednosti i perspektive, poput prikazivanja pomoraca kao heroja. Kako je zabilježeno, kineska supruga osjetila je olakšanje otkrivši da njen partner ima zajednicu koja podržava njegov život na moru (Tang, 2010).
Nalazi o iskustvima supruga pomoraca u velikoj mjeri su dosljedni, ističući pitanja poput društvene izolacije žena, emocionalnog rada i stresa uzrokovanog partnerovim načinom života (Thomas, 2003). Bez obzira na lokaciju, supruge pomoraca u UK, Kini i Indiji zahtijevaju podršku mreža (Thomas, 2003; Thomas & Sampson & Minghua, 2003). Supruge pomoraca nose odgovornost za uspjeh karijere svojih muževa, kao i za očuvanje običaja i tradicije pomorske zajednice, posebno u patrijarhalnim kulturama s bogatim pomorskim nasljeđem, kao što je to slučaj sa ostrvom Hios (Katsounas, 2010, Lekakou i Paradeisi, 2020). Situacija je slična na Filipinima, gdje supruga pomorca ima ključnu ulogu u organizovanju društvenih i porodičnih aktivnosti i njegovanju rodbinskih odnosa (Sampson & Acejo, 2016).
Zemlje s pomorskom tradicijom podižu spomenike suprugama pomoraca kao gest zahvalnosti za njihovo strpljenje i žrtvu (Yur & Nas, 2012). Ovi spomenici često su izrađeni u obliku umjetničkih djela, obično kroz statue postavljene na istaknutim lokacijama duž obale. Značajni primjeri uključuju Kip male sirene u Kopenhagenu, Memorijal supruga ribara u Glosteru (Masačusets) (koji prikazuje ženu s dvoje djece) i Spomenik suprugama mornara u Novorosijsku (koji prikazuje ženu s djetetom koje gleda u more). U Crnoj Gori, bronzani spomenik Balerine u Budvi, često simbolički poređena s Kipom male sirene u Kopenhagenu, prenosi osjećaj samoće i čežnje. Prema legendi, skulptura priča priču o djevojci koja je čekala svog mornara vjerenika, koji se nikada nije vratio s mora”.
Heroine mora
” U drugoj polovini osamnaestog vijeka u Herceg Novom bilo je 16 žena mornara u Boki (Vijesti, 2012). S obzirom na to da su pomorske plovidbe u prošlosti mogle trajati decenijama, značajno je napomenuti da je Mara, supruga kapetana Milišića, jedrila sa svojim mužem na dva broda gotovo deset godina (Palavršić, 2018, 184)”.
“… Žene su učestvovale u lokalnim ribolovačkim aktivnostima u Bokokotorskom zalivu i bile su poznate po svom marljivom radu i vještinama. Međutim, njihova uloga bila je prvenstveno usredsređena na zadatke poput pletenja mreža, popravke ribarskih mreža i transporta ribe na obližnje pijace, a ne na sam ribolov (Pešić i dr., 2016). Žene iz Boke, posebno one iz viših društvenih slojeva, bile su poznate po svojoj zanatskoj vještini (Dabižinović, 2018, 15). Njihovi muževi bi donosili skupe materijale, čipku i tkaninu sa svojih putovanja, a žene, naročito iz viših slojeva društva, bile su poznate po svom elegantnom i urbanom izgledu, često noseći haljine izrađene od luksuznih materijala ukrašenih zlatom i svilom (Radojičić, 2009)”.
“Ipak, slika žena u Bokokotorskom zalivu jednako je herojska. Supruge pomoraca odgajale su svoju djecu same, jer bi pomorsko putovanje njihovih muževa moglo trajati godinama. Crnogorski termin za suprugu visokorangiranog kapetana je kapetanica, što je romanizam preuzet iz narodnog jezika i datira iz perioda Stare Crne Gore i Brda (Tešić, 2017). Ovaj termin obično se odnosio na žene koje su ostajale kod kuće, podizale porodicu i čekale povratak svojih muževa (Dževerdanović Pejović, 2017). Službeni zapis o ulozi žena u pomorskim organizacijama u Bokokotorskom zalivu nije dobro dokumentovan, s obzirom na to da je mornarica primarno muška organizacija. Međutim, žene bi često pratile svoje muževe i učestvovale u lokalnim događajima, često noseći tradicionalne svečane nošnje podsjećajući na venecijanski stil”.
Više interesantnih detalja o ženama danas u pomorstvu možete naći u naučnom radu.
Informacije o radu preuzete su iz Liste naučnih radova Univerziteta Crne Gore
