U atrijumu ljetnjikovca Buća sinoć je održana promocija nove knjige Dragana Popadića „Krasne basne“ u organizaciji Centra za kulturu Tivat. Ovom promocijom otpočeo je tivatski festival „Purgatorije“.
O knjizi su govorili Neven Staničić-direktor Centra i autor, a odlomke iz knjige i recenziju dr Vande Babić pročitala je Jelena Božović.
„Ove godine to nije ono na šta smo navikli kad su Purgatorije u pitanju. Ove godine krećemo sa basnama. Ali, one nisu samo priče za spavanje. I ova korona nas je podsjetila da treba da se dokažemo na ovaj ili onaj način, da bismo išli dalje. Ovo je jubilarni 15. festval, i neka prođe kroz pojedinačno i kolektivno preispitivanje, ko smo, što smo i kuda idemo. Večeras smo krenuli sa našim izdavačkim programom. U štampi su četiri knjige. Pokušaćemo da realizujemo naš program od nedjelje do nedjelje. Iduće nedjelje pokušaćemo da realizujemo predstavu, premijeru studenata sa Cetinja „Druga strana vjetra“. Oni su mjesec dana ovdje u Tivtu pripremali ovu predstavu.
Dakle, pred nama je peta knjiga Dragana Popadića, čovjeka koji na svoj specifičan način živi, učestvuje u našem životu. Dragan je veoma vrijedan čovjek. Piše i radi na sve strane. Pred nama je jedna veoma interesantna knjiga basni. To je vjerovatno samo njemu moglo pasti na pamet. Ovo su drugačije basne. One nas uvede u jedan zaista interesantan svijet. Zašto se Dragan odlučio za basne posebno je pitanje. Definitivno tri stvari su uticale da on možda osjeti potrebu da se bavi sa basnama. Naime, Dragan već dvadesetak godina piše dnevnik o ljudskim glupostima. Recimo da je to bila prva naznaka njegovog opredjeljenja da komentariše pojave na teoretskom nivou. Drugo, na njega je uticao Danil Harms, Rus koji je pisao sjajne apsurdne priče. I treće je Jonesku i njegova „Ćelava pjevačica“. Tu postoiji lik vatrogasca koji priča upravo ovakve priče, čudne, neobične, ali koje pirčaju o našoj otuđenosti i onome što vodi ka apsurdu“ – rekao je Staničić.
„Hvala vam što ste došli i uljepšali ovo veče. Hvala izdavaču-Centru za kulturu, a posebno hvala Nevenu, i kao izdavaču i kao čovjeku koji je sjajno osmislio naslovnu stranu. Hvala dr Vandi Babić iz Zadra koja je napisala predgovor. Samo je korona mogla spriječila Vandu da ne dođe na promociju i u njenu Boku. Hvala mom šahovskom drugaru Zoranu Lazareviću koji je nacrtao ovaj divni crtež na naslovnoj strani.
Knjiga je posvećena mom unuku Niku koji mene zove dende.
Basne sam napisao za dvadesetak dana. Uživao sam. Smijao se, zabavljao, pisao, mijenjao Naravoučenija. Počelo je slučajno. U Tivtu je gostovao teatar iz Pule, režiserka moja školska drugarica Snežana Akrap iz Risna. Teatar apsurda. To je bio okidač da već sjutra napišem prvu basnu. Svidjelo mi se, poslao sam nekim drugarima, pa i Snješki, oni su bili oduševljeni. Ja nastavio da pišem. I tako dođosmo do 58 basni, koliko sam imao godina prošlog novembra.
Ja mnogo volim apsurdne priče Danila Harmsa. Jedan genijalni Rus, čije je pravo ime bilo Danil Ivanović Juvačov, o kome se malo zna. Ništa nije slabiji od Beketa i Joneskua, ako ne i bolji. Umro je od gladi u zatvoru u Lenjingradu 1942. Staljinova policija ga je uhapsila pod optužbom “zbog zavjere u oblasti dječje književnosti”. Neko je dobro napisao “Nije umro zbog gladi, nego je bio sit života”. Išćitavajući genijalne apsurdne priče ovog neobičnog čovjeka, vjerovatno se u meni nataložio taj stvaralački naboj vezan za apsurd.
Ove basne za odrasle su zanimljive, slatke, poučne, imaju više nivoa, više značenja. Životinje, kod mene, rade sve što i ljudi, ubijaju, kradu, varaju plagiraju, švercuju, ali i vole, brinu, pomažu, pjevaju, šale se. To je naš paradoks. Čudna smo bića, spremni na velike uzlete, ali i nevjerovatne padove. Krhki, a ipak tako jaki. Pustili smo korijene na ovom trećem planetu od Sunca, a krenuli smo i ka drugim planetama. Često mislimo da smo bogovi, a onda nas zaustavi jedan običan mali virus. I shvatimo koliko smo mali i slabi.
Mislim da je suština čovjekovog bića, između ostalog, i stalno preispitivanje. Ko smo, kuda idemo, zašto nešto radimo. Da li smo osramotili zvijezde iznad nas.
To je jedna od poruka mojih basni. BIću zadovoljan ako zamislim barem jednog čitaoca. Ako i ne, basne se mogu čitati djeci, kao što čujem, neki to već rade.
Namjerno su posljednje tri basne Vjera, Nada Ljubav. To je poruka apostola Pavla “Nakon svega ostaje vjera, nada I ljubav, to troje, al’ najvažnija je ljubav”.
Meni je drago što sam raznovrstan u pisanju. Prva knjiga grčke drame “Grčka trilogija”, pa poezija za djecu, pa neoubičajeni Rječnik romske duše, knjige poezije “Svakodnevno kada mrem” I sada basne za djecu, “Krasne basne” čiji je naslov dala supruga Slavica. Ona je dala i naslov mojoj prvoj knjizi. Sa Nikom sam počeo, Bojana I Petar su negdje u sredini, a sa Slavicom i da završim ovo moje obraćanje. Jer porodica je jedan od korijena koji spriječava da nas ne oduvaju sa ove čudne planete“ .- kazao je Popadić.
Promocija knjige je održana uz poštovanje mjera NKT-a.
