Onima koji su se 1967.godine iseljavali sa svojih ognjišta pogled na oronule ostatke, koji su pomolili iz vode, još snažnije oživljava sjećanja i budi emocije koje nije lako iskazati.
– Naviru emocije, teško je o tome govoriti, sjećanja na krasotu i ljepotu, na najljepši dio Bileće i Republike Srpske dolina Trebišnjice, plodno tlo, mediteranska klima i kulturno-istorijsko bogatsvo koje je ostalo pod vodom, priča Vido Mišeljić iz sela Miruše.
Oko 1.200 ljudi ponijelo je ono što se ponijeti moglo, žaleći za onim što ostavljaju- vinogradima, voćnjacima, oranicama, okućnicama. Zavežljaje uspomena nisu razvezali ni do danas. Starijim stanovnicima Zavođa i najava iseljenja bila je za nevjericu, a na život na nekom drugom mjestu nisu se mogli navići. Neki su čekali, da voda dođe do koljena da se predaju i napuste svoje kuće.
Bilećko jezero na svom dnu krije čitav jedan grad, kulturno istorijske ostatke, velike vrijednosti, čak iz ranohrišćanskog perioda. Najmanje četiri crkve su ostale pod vodom, a manastiri Dobrićevo i Kosijerevo su izmejšteni na obale jezera.
Najplodnija zemlja, vrijedni domaćini, lijepa i uspješna omladina- tako i danas opisuju Zavođane.
U mjestima u kojima su počeli novi život, nastojali su ugraditi dio onog pređašnjeg. Nisu rijetkost nazivi trgovina, kafana i slično po nekim lokalitima iz doline Trebišnjice. Naredne godine planiraju okuljpanje svih Zavođana i pootmaka, kod manastira Dobrićevo, povodom 50 godina od izgradnje brane Grančarevo. A ove jeseni i češće nego ranije, dođu do obala jezera i traže bar nagovještaj onoga što je voda zauvijek progutala.
Izvor: RTRS
