„Ognjilo“ i „Mir naše Gospe“ naziv je dokumentarnih filmova, po scenariju i u režiji crnogorskog reditelja Vladimira Perovića, u produkciji Centra za kulturu Tivat koji su premijerno prikazani u subotu u Domu „Gracija Petković“.
Direktor Centra za kulturu Tivat, Neven Staničić podsjetio je na dugogodišnju uspješnu saradnju, još od 2006. godine sa režiserom Vladimirom Perovićem.
„Večeras predstavljamo autorov šesti i sedmi film koji su rađeni u saradnji sa Centrom za kulturu Tivat. Dva nova filma su večeras pred nama, „Ognjilo“ i „Mir naše Gospe“. Divna je stvar što se Vlado bavi režijom i što je pedagog te što to svoje veliko filmsko iskustvo ostavlja generacijama koje dolaze…“ – kazao je između ostalog Staničić.
„Mi u filmu imamo jedan pojam preuzet iz engleskog, tizer, koji bi brutalnim prevodom mogao da se iskaže kao zagolicljivač, to je ono tkivo koje verbalno i vizuelno koje treba gledaoce da zainteresuje i privuče, nagovještavajući nešto ali neiskazujući sve. Ova dva filma bi predstavio na taj način. U oba filma imamo dramske junake koji su trpioci radnje, a to je Drago Vujović iz Ožegovica iznad Čeva koji živi svoj život onako kako su živjeli njegovi preci vjekovima, a onda počinju da se dešavaju neke promjene, pa ćemo vidjeti koliko te promjene utiču na njega i koliko to utiče na njega, sve to što se useljava u njegov pejzaž, život, prostor…
Drugi film za trpioca radnje ima Gospu od Škrpjela, koja mi je poslužila kao metafora za ovo vrijeme u kome je sve, kako se to kaže danas „over“, prekomjerno, prekomjerna je brzina, potrošnja, sve što se oko nas dešava, pa da vidimo kako Gospa, kako mi trpimo to novo vrijeme…“ – kazao je Perović, koji je sa zadovoljstvom predstavio ekipu koja je učestvovala u realizaciji projekta, producenticu Jelenu Božović, istinski junak filma „Ognjilo“ Drago Vujović, i što se tiče filma „Mir naše Gospe“, čovjek koji se brine o Gospi i svemu što se na njoj dešava od jutra do mraka, otvara crkvu i zatvara na kraju dana, Nenad Bubonja iz Perasta.
„Ognjilo“ je dokumentarni film o izgradnji dalekovoda Lastva Grbaljska – Čevo, koji se, zbog razvlačenja mreže dalekovoda kroz Katunsku nahiju (sastavni dio filma) proteglo na skoro tri godine. Kroz njegove dane, godišnja doba i cijele godine, ovaj film prati gorštaka iz katunskog krša, čovjeka u čiji pejzaž, u čiji prostor, u čiji se život, useljavaju neobični, gorostasni metalni susjedi, a on i dalje živi svoj život onako kao je živio i kako su kroz vjekove živjele generacije predaka. Simbol tog života je ognjilo iz naslova, mali jednostavni starovremski pribor kojim se izbijaju iskre iz kamena kremena. Film je finansiran sredstvima iz konkursa koje je objavilo Ministarstvo kulture Crne Gore.
„Mir naše Gospe“ se ne bavi kazivanjem legende, niti turističkom promocijom, mada nosi natruhe i jednog i drugog. Film, koji autor određuje kao kreativni dokumentarac ili kao vizuelni esej, smješta vjekovni mir ovog jedinstvenog kulturno-istorijskog i religioznog odredišta u kontekst uzavrele turističke sezone. Gužva kao u košnici, morski prostor oko otočića kao prenapučena saobraćajnica nekog velegrada. Gliseri, skuteri, jahte, jedrilice, barke, brodice, vodene kočije, i naravno ogromni kruzeri, koji se kroz Verige promaljaju kao neke praistorijske zvijeri, a njihova ogromnost i tromo puženje – kao da prijete čistoti, ljepoti, miru, čitavom onom duhovnom ozračju koje Gospa nosi. Film je uz centar za kulturu Tivat, podržala i Opština Kotor.
Vladimir Perović: “Ognjilo” i “Mir naše Gospe” svoj mir, nemir, iskazuju na jedan dostojasnstven tih način…
Nakon promocije filmova, Vladimir Perović u razgovoru za Boka News ističe da su dvije njegove teme opsesivne, dva prostora, Katunska nahija, prostor krša i života čovjeka u kršu uprkos svemu, druga je najljepši fjord na svijetu Boka Kotorska, život i ljudi u njemu.
Desilo se da sam film „Ognjilo“ snimao tri godine ne zato što je ekipa bila lijena nego zato što izgradnja dalekovoda trajala upravo toliko. Strpljivo smo čekali i snimali kroz prelazak godišnjih doba našeg junaka, kako radi ono što su vjerovatno njegovi preci radili vijekovima. Smjenjuju se godišnje doba, smjenju se njegove akcije a ponešto se mijenja i na njegovom imanju, a onda smo dočekali i sam ovaj kraj u kome se naš junak naš gorštak nađe pred jednim većim gorostasom od druge vrste, metalne, i sad je pitanje da li se ta dva toka njegov iskonski život i ovaj tok koji označava moderni od civilizacije kroz te stubove, kroz tu struju, da li su se dotaknu ili svaki ide svojim tokom…
Ako sam ovim filmovima izrazio jednu dozu zabrinuosti nečim što donosi taj kako ga savremeno zovu „overturizam“ onda mi je izuzetno drago ako je to isčitano, a ta deviza „živjeti u skladu sa prirodom“ provlači se kroz oba filma, koliko je ovaj čovjek srođen sa kršom i bukvalno on i krš su isto, toliko i Gospa koja traje vjekovima tu jeste nezamjenjivi dio prostora, ali se bojim, to je samo u jednom dijelu pokazano negdje u pozadini, da je i naružujemo onim što joj dajemo kao okruženje.
Jedno i drugo taj svoj mir, nemir, iskazuju na jedan dostojasnstven tih način, nema vriska kao što ni ovi filmovi nisu vrisak, već su jedno sjetno razmišljanje ukazivanje, uočavanje i ukazivanje na još neke elemente koje možda gledaoci ne posmatraju, povezuju na taj način. Filmovi imaju i tu sposobnost, da ta opservaciona metoda i konstektualizacija dovedu do još nekih značenja koji proističu iz tih spojeva.
