Prvi brod “Sveti Stefan” bio je simbol “bijele flote” Bara i Crne Gore desetljećima. Pravi “Svetac”.
Sredinom šezdesetih, “Prekooceanska” je intenzivno radila na povezivanju crnogorske i talijanske obale, pa je 10. svibnja 1965. godine, uz podršku Izvršnog vijeća Crne Gore, kupljen trajekt “Sveti Stefan”, za uspostavljanje linije između Bara i Barija koja je iznosila oko 120 nautičkih milja. “Sveti Stefan” – za pomorce, Barane i sve njegove putnike, kratko i prisno – “Svetac”, bio je simbol vremena u kome su crveni pasoš i dinari u džepu bili dovoljni za kontakt sa Zapadom, bez ikakvih prepreka.
Izgrađen je u danskom brodogradilištu “Alborg Vearft A/S”, i pod nazivom “Djurland” bio registriran za veliku obalnu plovidbu, kapaciteta 650 putnika i uz garažni prostor za 100 automobila. Prvi put je baždarsku dozvolu u Jugoslavenskom registru brodova dobio 17. kolovoza 1965. godine. Ime je dobio po Svetom Stefanu, tada malom ribarskom naselju na poluotočiću, koje je postalo simbol i ponos jugoslavenskog ekskluzivnog primorskog turizma.
Prva garnitura posade preuzela je prvi putnički brod u crnogorskom vlasništvu u danskoj luci Hundestatt, i već na prvom vijađu do Bara, bilo je problema – dvojica oficira, Beograđani, digli su paniku kako se ne može plovilom kroz Biskajski zaljev, “groblje brodova”. Barba Milivoje Bokorović odmah ih je iskrcao sa broda i poslao kući avionom! Do Bara je “Svecu” trebalo devet dana plovidbe, ali je doček bio nevjerojatan! Čitavi grad je bio na gatu.
Odmah po dolasku, na komandni most se popeo kapetan Vojo Perović, jedan od najmlađih zapovjednika broda u povijesti jugoslavenskog pomorskog brodarstva, koji je sa samo 29 godina preuzeo zapovjedničku palicu na brodu-tankeru “Ugljan”.
Feribot je na inauguracijsko putovanje preko Jadrana zaplovio 18. lipnja 1965. godine. Bio je to veliki događaj, posebno za Crnu Goru, koja je dobila izlaz u svijet. I Talijani su tome pridali veliki značaj. Franco Morfini, na čelu firme “Morfimare”, s talijanske strane je prihvatio, kako su ga nazvali tamošnji novinari, “povijesni brod ‘Sveti Stefan'”. Počelo je povezivanje Crne Gore s talijanskom privredom.
Prvih deset godina, na liniji su putovali samo istinski turisti. Bile su tu i dvije stjuardese, ljetni bar, restoran, kasino s jackpot automatima…
Nije bila rijetkost da se pokupi društvo u Baru, ukrca na brod, zakarta ili zapije, pa u Bariju i ne siđe sa broda čitavi dan. “Sveti Stefan” je za Bari plovio zavisno od broja putnika: tri puta tjedno ljeti, jednom u sedam dana zimi. Prometovao je i na jednodnevnom čarteru Bar-Dubrovnik-Bar, gdje je uglavnom vozio njemačke turiste, goste “Montenegroekspresa”, koje su za nevjerojatan honorar zabavljali barski muzičari. Bile su to atrakcije, na prvoj turi za Dubrovnik povezao je čak 1.200 putnika!
Sredinom sedamdesetih, kad započela “siva ekonomija”, vožnja počinje dobivati “privredni” karakter, pa se klijentela “zašarenila”. Donosila se kava, strane cigarete i pića, traperice, u Jugoslaviji tada zabranjeni porno časopisi, i što još sve ne. Znali su se redovni “gosti”, od kojih je najčešća bila “Bose feribot” s Cetinja, a najčešći su bili Cetinjani i Titograđani. Bilo je i Hercegovaca, Prištevaca, Pećanaca, pa i Beograđana. Našim brodom su za Italiju putovali i Splićani, jer je barska carina bila “tolerantnija”.
Za bogatije građane širom Crne Gore, “Svetac” je bio najkraća i najjeftinija veza da se kupi nova garderoba u duhu s modnim trendovima. Mnogo više je bilo onih što su živjeli od preprodaje robe koju su kupovali u Italiji, pa su brod zvali i “sirotinjskom majkom”. Do Barija su putnici računali što će kupiti, a od Barija kako da što bolje prevare carinu. Pojedini su tako na sebe oblačili i po 20 pari traperica!
Nije “Svetac” vozio samo turiste i švercere – u njegovoj garaži prevožene su i ovce za kurban-bajramske praznike u Libiji, konji za Italiju… Tijekom četiri mjeseca 1991. godine, JNA je za prijevoz svojih efektiva iz Slovenije i Hrvatske, samo iz Pule, u 20 navrata, koristila feribot. Brod je služio i za brojne dočeke Nove godine, proslave maturalnih večeri… Početkom osamdesetih, na feribotu je tadašnji predsjednik SRCG Veljko Milatović primio najvišu državnu delegaciju SSSR, predvođenu potpredsjednikom Vlade Vjačeslavom Tihonovim. Za više od tri desetljeća plovidbe preko Jadrana, brod nije doživio ni najmanji incident, pa je zbog toga, kao i brojnih slučajeva kada je u posljednjem trenutku pritjecao u pomoć brodolomcima na pučini, prozvan “brodom dobre nade”.
“Sveti Stefan” je bio prvi brod crnogorske flote koji je dobio dozvolu za plovidbu tijekom sankcija. Dan kada je, poslije dvoipogodišnjeg veza, pošao u Bijelu iz luke na remont pred ponovni odlazak za Bari, zasvirala je brodska sirena, a iz Šušanja i s Topolice ljudi su odgovarali pucnjavom. Međutim, kada je u prosincu 1994. “Svetac” opet krenuo za Italiju, ostao je 50 dana u Bariju zbog dokumenata. Kao spomen na “čuvenu” Rezoluciju 840, kada su više od dvije godine vrata Italije bila “zaključana” za Crnu Goru i Jugoslaviju, sve do rezanja na brodu se vijorio malteški barjak i ime luke – La Valetta – na krmi.
Svoje posljednje putovanje na liniji Bar-Bari i obratno, “Svetac” je obavio 15. siječnje 1997. godine, a njegov zapovjednik je bio kapetan Slobodan Vukasović, koji je bio na brodu i prilikom njegove prve plovidbe na liniji Bar-Bari, kao kadet.
Nedaleko od svoje stare adrese – gata 5, odbačen na vez pod Volujicom, feribot “Sveti Stefan” je na svoje konačno ishodište čekao više od dvije i po godine. Mogao je još ploviti, ali rigorozni propisi o pomorskoj navigaciji ugasili su motore barskog broda.
Bilo je ideja da se brod pretvori u ekskluzivni hotel na vodi, a arhitekti danskog brodogradilišta su ga tražili za konzervaciju, pod uvjetom da na brodu nema renoviranja. Na raspisani međunarodni natječaj za njegovu prodaju, međutim, nitko se nije javio. Zbog toga je feribot, koji je za 32 godine plovidbe prevezao više od milijun putnika i oko 120.000 vozila, 20. listopada 1999. izrezan za staro željezo. Radnici nikšićke Željezare su ga isjekli u komade, pogodne za transport do peći u kojima je pretopljen.
Aktivisti lokalnih NVO i “Barske novine” apelirali su na rukovodstvo “Prekookeanske plovidbe” da se, kao i u svim zemljama s pomorskom tradicijom, sačuva barem sidro i izloži na posebnom postamentu kao spomenik, ali nije im udovoljeno.
Željko Milović
