“Don Niko Luković, 130 godina od rođenja” naziv je knjige koja je promovisana u petak u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru.
Kustos muzeja Ilija Mlinarević podsjetio je da je don Niko Luković jedan od osnivača Pomorskog muzeja koji ove godine slavi 65 godina postojanja.
„Odlučili smo se da ga se prisjetimo promocijom zbornika njegovih radova objavljenih u godišnjacima Pomorskog muzeja od 1952. do 1969. godine“ – kazao je Mlinarević.
“Uvijek je kod svih ostavljao utisak tihog, umnog i duhovnog čovjeka koji je, kako je i sam volio reći – sve izbjegavao što nas dijeli, a sve isticao što nas spaja, koji je širio ljubav među ljude kao glavnu životnu misiju.
Duhovnjak, humanista, ljubitelj umjetnosti, pisane riječi, odličan hroničar, posebno upućen u istoriju pomorstva i uopšte veliki prijatelj čovjeka i poznavalac njegove naravi, don Niko nam je na njemu svojstven način jasno pokazao i osvijetlio staze, kuda i kako do ostvarenja obaveza koje su pred nama, a njegov život i njegovo djelo su savršen primjer kako odživjeti i nadživjeti ono što se zove život”- kazao je Andro Radulović direktor Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor..
On se zahvalio don Niku Lukoviću koji je utemeljio pomorski muzej, koji je danas ponos Crne Gore i baštini velikim dijelom sve ono za što se i sam zalagao.
„Da nismo stali samo na sjećanjima na njega, dokaz je i Bokeljska mornarica koju je i don Niko prepoznao kao visoku vrijednost naše kulture i koja će kao takva ubrzo biti upisana na listu UNESCO-ve kulturne baštine, što je veliki dokaz da smo na dobrom putu i da slijedimo njegovo djelo” – zaključio je Radulović.
O don Niku Lukoviću govorio je don Anton Belan, koji ga je lično poznavao i sa kojim je sarađivao.
Prve naučne radove počeo je pisati već kao student, bibliografija mu broji preko 150 radova ali popis nije potpun, 17 radova koje je objavio u Pomorskom godišnjaku tretiraju pomorsku tematiku i sistematizovani su u posebnu knjigu koja je predstavljena sinoć.
Don Niko Luković bio je osnivač Kulturno umjetničkog društva “Lisinski” na Prčanju, on obnavlja rad Slavjanske čitaonice osnovane 1862. godine, a jedan je od osnivača Glasa Boke 1932. godine. Među osnivačima je Narodnog univerziteta Boke i njegovog glasnika koji je izlazio od 1934. do 1940. godine, predavanja je držao svakog četvrtka, reorganizator je Bokeljske mornarice i novog Statuaa 1934. godine, osnivač je Muzeja Bokeljske mornarice smještenog na prvom spratu palate Grgurina, a to su bili temelji današnjeg Pomorskog muzeja u Kotoru. Prvi je predsjednik i član Muzejskog savjeta kao i član Komisije za otkup muzejskih eksponata. Od prvog broja Godišnjaka Pomorskog muzeja 1952. godine bio je član uredništva, rukovodilac komisije za vraćanje kotorske arhivske građe iz Zadra i prikupljanja nove građe. Jedan je od osnivača Državnog arhiva u Kotoru i član Arhivskog vijeća. Član je kotorske sekcije Istoričara Crne Gore, član odbora i rukovodilac sekcije za izradu enciklopedijskih jedinica za Jugoslovenski leksikografski zavod u Zagrebu i saradnik u izdavanju Pomorske enciklopedije. Nakon 1950. godine ponovo radi na uspostavi Bokeljske mornarice, a 1965. izlazi njen novi Statut. Prve dvije diplome ove milenijumske ustanove dobili su admiral Mate Jerković – komandant Jugoslovenske ratne mornarice i don Niko Luković. Bio je uključen i u osnivanje kotorskog pomorskog preduzeća Jugooceanija. Godine 1967. učestvovao je na Turističkom pastoralnom kongresu u Rimu sa veoma zapaženim referatom. Povodom šezdesetogodišnjice svešteničkog jubileja koji je trebalo da bude obilježen u julu 1970. godine ( a don Niko je umro u februaru pa jubilej nije proslavljen) kao uvod je bilo predviđeno postavljanje njegove biste, rad Petra Palavićinija pred Bogorodičinim hramom na Prčanju među drugim bistama velikana.
„Don Niko jeste bio involviran u politiku ali nije bio političar. Bio je, posebno intelektualno, na usluzi svakoj vlasti, ponekad i uz hvalospjeve. Svjedoče nam to njegova odlikovanja od strane Austrougarske te stare pa nove Jugoslavije, bio je poslanik – republički i savezni u jednostranačkom sistemu.. Don Niko u svom šezdesetogodišnjem radu, crkvu nije nikada kompromitovao, a to su prepoznale i njegove nadležne starješine. Oporbe je bilo i kod nekih vjernika i kod pastira. Mislio je da je bolje biti koristan svakom čovjeku ne dižući ograde koje uvijek vode u podjele i smatrao je da tako može pomoći crkvi” – kazao je don Anton Belan.
Don Belan je kazao da je ideja jugoslovenska koju je don Niko nosio u sebi nastala poslije raspada Austrougarske monarhije, ali da je sa velikom radošću bila pozdravljena i od strane katoličke i od strane pravoslavne crkve. “Dakle, svi su oni širom Jugoslavije pozdravili ujedinjenje” – naveo je don Belan.
“Smrću don Nika zatvorena je jedna stranica lokalne istorije koja je, trajala gotovo tri stotine godina. Sahranjen je 17. februara 1970. godine na Prčanju. Mnoštvo govornika. U sjećanju su mi ostala tri – admiral Bokeljske mornarice – akademik Vladislav Brajković, monsinjor Gracija Ivanović, najmlađi govornik bio je Branko Sbutega, koji je tada imao svega osamnaest godina. Možda je već u dubini bića slutio i nazirao da će biti prvi svećenik sa Prčanja nakon 1910. godine.
Velika hladnoća natjerala je u crkvu i one koji radi ideoloških uvjerenja nisu baš planirali da u nju uđu. Pjevao je Zbog kotorske katedrale.
Ako nam je večerašnji susret sa don Nikom pomogao da prepoznamo Čovjeka, a Č je pisano velikim slovom, onda Bogu hvala, jer bez dobrog čovjeka nema ni dobrog svećnika. Ne odaje odjeća vrijednost svešteniku nego tu vrijednost daje čovjek” – poručio je don Anton Belan.
U muzičkom dijelu programa nastupili su profesorka violine Mileva Krivokapić i profesor klavira Dejan Krivokapić.
Don Niko Luković (Prčanj, 21.septembra 1887. – Kotor, 15. februara1970.), bio je katolički sveštenik, prčanjski župnik i kanonik Kotorske biskupije, društveno-politički radnik i poznati istoričar i sakupljač umjetnina i predmeta iz bokeljske prošlosti. Bio je poslanik u Republičkoj Skupštini Crne Gore i Saveznoj skupštini Jugoslavije. Jedan je od osnivača Pomorskog muzeja u Kotoru, kotorske sekcije Društva istoričara Crne Gore, počasni član Jugoslovenskog društva za istoriju medicine i saradnik Istorijskog instituta Crne Gore. Autor je značajnih radova iz nacionalne, pomorske i kulturne istorije. Iskazivao je izuzetnu brigu za očuvanje spomenika kulture i ugleda pomorstva Prčanja i Boke Kotorske. Jedan od značajnijih spomenika u Boki – Bogorodičin hram na Prčanju, njegovom zaslugom postao je bogata riznica umjetničkih djela među kojima su i djela čuvenih jugoslovenskih umjetnika poput Meštrovića, Lubarde, Rosandića, Milunovića, Radauša i drugih.
Cijelog života slijedio je Njegoševo načelo: „Brat je mio koje vjere bio”. Don Niko Luković bio je ispovjednik austro-ugarskih pobunjenih mornara koji su 1918. godine osuđeni na smrt strijeljanjem. Lukovićeva bibliografija broji preko 150 naslova objavljenih u raznim časopisima, zbornicima i novinama. Objavio više knjiga i brošura – Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj (1930), Zvijezda mora: štovanje Majke Božje u kotorskoj biskupiji (1931), Kotor u doba humanizma i renesanse (1933), Prčanj: historijsko-estetski prikaz (1937)…
Važio je za čovjeka široke kulture, avangardnih pogleda, shvaćanja i poteza, a zalagao se za njen razvoj i afirmisanje Boke Kotorske kao turističkog odredišta i promociju njene bogate kulturno istorijske baštine.
