“Volio bih da je više hrabrih pojedinaca i pojedinki koji se kroz aktivizam bore za socijalnu pravdu i građansko uređenje države”
Odvojenost države i crkve je važna za sve, jer se religije u ovom kontekstu koriste kao sredstvo za održavanje društvene kontrole i dominacije, smatra Dušan Pajović, ljevičarski aktivista, koji je nedavno, u saradnji sa Centrom za žensko i mirovno obrazovanje ANIMA Kotor, u Kući slobodne misli u Kavču održao predavanje na temu “Sekularizam i interkulturalizam”.
Pajović, koji je porijeklom iz Kotora, stekao je zvanje magistra psihologije interkulturalnih odnosa na Univerzitetu ISCTE- IUL u Lisabonu. Kao koordinator kampanja i član koordinacionog kolektiva za pan-evropski pokret DiEM25, on je, zajedno sa ko-osnivačima pokreta Yanisom Varoufakisom i Srećkom Horvatom, učestvovao u kreiranju dokumenta Green New Deal for Europe (GNDE), kao najobuhvatnijeg rješenja za globalne klimatske, ekonomske i socijalne probleme. Ugledni francuski medij “Le Courrier des Balkans” je 2022. godine proglasio Pajovića za ličnost godine u Crnoj Gori. Redovni je kolumnista CDM-a. Sarađivao je sa međunarodnim organizacijama Humanity & Inclusion, Animal Save Movement, UNICEF -om i Ujedinjenim nacijama.
Boka News: U kakvom su odnosu interkulturalizam i sekularizam u Crnoj Gori, s obzirom na ogromni upliv Crkve u sve pore društvenog života?
-Interkulturalizam je narušen odavno. Ne postoji suživot, samo opresija. Osim kapitalizma koji pelješi građane već 35 godina, sada se i klerikalizam priključio u punom sjaju. Svuđe đe je država zakazala crkva je ušla da napravi pometnju. Otvorene su narodne kuhinje, “pravoslavni pastirski savjetodavni centri”, vjerske škole i slično. Nemojte se zavarati, nije to urađeno iz nekog altruizma, već isključivo iz želje za širenjem svoje destruktivne ideologije ka ranjivim grupama.
ANTIPROSVJETITELJSKA AGENDA URUŠAVA DEMOKRATSKE VRIJEDNOSTI
Da navedem samo neke od najsvježijih događaja: Centar za Građansko Obrazovanje (CGO) je objavio da je Vlada u periodu od 2021. do 2023. godine dala preko 3 700 000 eura vjerskim zajednicama, od čega je preko 2.09 miliona otišlo Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi; tzv. javni servis je organizovao debatu sa vjerskim poglavarima đe su brstili politiku i širili mržnju i dezinformacije o Zakonu o pravnom prepoznavanju roda; ministar pravde se sastao sa mitropolitom Joanikijem; a da ne pominjem tek građenje vjerskih škola od novca građanki i građana, te sastajanje sadašnjeg predsjednika države sa Joanikijem da diskutuju o natalitetu. Možemo ići još dalje i pričati o tome kako je bivša vlast DPS-a gradila hramove, ili bila u prvim redovima dok su se blagosiljali tenkovi na Dubrovnik. Sekularizma nema. Nema ni kleronacionalizma. Čak je i on odavno prerastao u klerofašizam kojeg odlikuju ultra-nacionalizam, slavljenje privilegija i hijerarhija, i nativizam oličen kroz antiprosvjetiteljsku agendu koja urušava demokratske institucije i vrijednosti.
BN: Zbog čega je za mlade generacije važno da Crkva i Država budu odvojene i u kojoj je mjeri to praktično izvodljivo, ako imamo na umu duboku ukorijenjenost mentaliteta ovdašnjih ljudi u tradiciju i patrijarhat?
-Odvojenost države i crkve je važna za sve. Jer se religije u ovom kontekstu koriste kao sredstvo za održavanje društvene kontrole i dominacije. Ako se ne oslobodimo dogmi koje nam u javnom prostoru diktiraju ono što oni smatraju moralom (a mnogi su imali iskustvo devedesetih pa znaju šta to tačno znači), nikad nećemo postići istinsku slobodu koja se ogleda kroz humanizam i međusobnu saradnju. Nije više ni pitanje možemo li, izgleda samo da moramo.
Dušan Pajović
SVJETLO NA KRAJU TUNELA…
BN: Prošle ste godine u izdanju “Fokalizatora” objavili knjigu “Između propasti i nade: Crna Gora u okovima kapitalizma i klerofašizma”- da li je stanje u Crnoj Gori baš toliko zabrinjavajuće…Ima li nade?
-Pa ne samo da je baš toliko zabrinjavajuće, nego mi se čini da je i gore. Svaki put kada se u Crnoj Gori nazire svjetlost na kraju tunela, na kraju ispadne da su u pitanju samo svjetla voza koji će nas udariti.
„Narod se desio“ još 1989. godine, kada su nakaradnom AB (kontra)revolucijom svrgnute posljednje demokrate. Svi znamo što se nakon toga dogodilo: ratovi, pljačkaške privatizacije, mafiokratija i hiperkapitalizam. To nije bio kraj. Litije su donijele novi talas kontrarevolucije koja je imala za cilj da se satre sve što oni prethodni nisu uspjeli. Da se dokrajči zdravstvo, obrazovanje i infrastruktura, te preda u ruke još manjem broju pojedinaca. Ipak, ključno je to da kontrarevolucija 2.0 uništava i identitetska pitanja, te marginalizuje svakog ko se ne uklapa u okvir svetosavske ideologije Nikolaja Velimirovića, inače velikog obožavaoca Adolfa Hitlera.
Možemo očekivati dalje siromašenje, psihofizičko zlostavljanje žena, LGBTQ+ ljudi, ateista i ateistkinja i svih onih koji ne upadaju u sliku vladajuće klase kako jedan „nebeski narod“ treba da razmišlja, da djeluje i da se ponaša.
Ali, šta znam, valjda ima uvijek makar te trunke nade… Ne znam zašto bi drugačije ustajali iz kreveta. No, optimizam zasigurno već ima nadgrobnu ploču sa uvelim cvijećem.
DOK JE KAPITALIZMA, BIĆE I KORUPCIJE
BN: Koje su to polazne tačke ljevičarskog aktivizma – da li je teško zastupati te vrijednosti i boriti se za njih u društvu sa ukorijenjenim nepotizmom, korupcijom…Kako se nosite sa preprekama na tom putu?
-Polazne tačke ljevičarskog aktivizma i ljevičarske misli su uvijek iste: borba protiv hijerarhija i eksploatacije; bilo da govorimo o klasnim, rodnim, rasnim, nacionalnim, ekološkim ili drugim opresijama. Ljevičarska borba se, po mom iskustvu, naspram drugih evropskih zemalja u Crnoj Gori najviše razlikuje po tome što su ljevičari i ljevičarke usamljeni, te ne postoji organizovana ljevica, već eventualni skupovi pojedinaca.
Što se nepotizma i korupcije tiče, oni su samo obrisi kapitalizma, čak i njihov prirodni nastavak. Dok je kapitalizma biće i korupcije, kriminala i nepotizma.
BEZIDEJNOST I NESTRUČNOST, MASKIRANI LEGALISTIČKIM DISKURSOM, DALJE REPRODUKUJU OPRAVDANJA ZA NEJEDNAKOSTI I SISTEMSKU EKSPLOATACIJU
Vjerovatno svi zaziremo od raznih kadrova krupnog kapitala koji su na ilegalan način stekli gomilu privilegija. Ipak, umjesto bjesomučnog ponavljanja kako bi sve bilo super da baš njih nema, moramo uzeti gorku pilulu. Moramo priznati sebi da se ništa neće promijeniti dok se ne promijeni sistem koji tu korupciju rađa, a ne samo trule individue. Koliko god bi voljeli, ne možemo očekivati da će ovi loši otić`, a da će ih zamijenit` neki pošteni. To je vlažni san kvazi-intelektualne buržoazije, koji u stvarnosti ne postoji. Bezidejnost i nestručnost se ovdje maskiraju legalističkim diskursom, koji dalje reprodukuje opravdanja za nejednakosti i sistemsku eksploataciju.
Dok se kapitalizam ne uništi, neće se uništiti ni korupcija. To je mnogo veća borba od zamijene problematičnih pojedinaca. Ovaj ekonomski sistem nam poručuje da hijerarhije i nejednakosti postoje, da su one opravdane, neophodne i prirodne. Da samim tim ti zaslužuješ više nego neko drugi.
Kada bilo ko sa desnog spektra preuzme vlast, upravo koristeći antikorupcionaški diskurs, neće biti ništa pošteniji. Njima je u samoj srži ideologije vjera u nejednakosti.To smo viđeli i na djelu, kada su korumpirane neoliberali samo zamijenili korumpirani desničari.
Ovom pričom ne aboliram od odgovornosti nikoga ko je upleten u korupcionaške afere. Samo naglašavam da je problem sistemski, prije nego individualni. Što ga, iskreno, čini većim.
Pajović bio gost Anime
NEZAVISTAN OD CENTARA MOĆI
Ako pitate mene lično, ja sam zapošljen u internacionalnoj organizaciji, pa i nemam direktan dodir sa crnogorskim sistemom kroz poslovne angažmane. Ne zavisim ni u kom slučaju od nekih centara moći, jer moju platu u organizaciji DiEM25 plaćaju sami članovi – kroz male individualne donacije i članarine. Samim tim nema nikakvih ni eksplicitnih ni implicitnih pritisaka. Mada vjerujem da ni u nekom drugom scenariju sigurno ne bih podlegao istim.
BN: Kako ocjenjujete stanje građanskog aktivizma u CG, da li javna istupanja aktivista/aktivistkinja u kontinuitetu i na duge staze daju rezultate u smisli humanizacije društva?
-Mislim da da, a i neđe moram da vjerujem da je tako. Postoji više hrabrih pojedinaca i pojedinki koji se kroz aktivizam godinama bore za socijalnu pravdu i građansko uređenje države. Kako to sigurno neće uraditi vladajuća klasa – nema niko drugi. I ta odgovornost se osjeća, te kulminira kroz veliku posvećenost nekog broja ljudi. Volio bih, doduše, da je taj broj dosta veći.
AKTIVIZAM BEZ LIČNOG INTERESA
Ono što često sabotira ljude da se priključe društvenoj sceni je ta smišljeno plasirana teza da je u ovom društvu baš svako nečiji politički igrač, te da se aktivizmom ili pisanjem ljudi bave iz nekog interesa. Tako se diskredituju individue na jedan perfidan način. Teško mi je da povjerujem da je takvo mišljenje nastalo spontano.
Doduše, treba odati “priznanje” da nam pri dekonstrukciji tih pretpostavki nimalo ne pomažu intelektualci i intelektualke koji za svoje borbe dobijaju “nagrade” kroz ambasadorska mjesta, projekte i/ili savjetodavne pozicije. Poslovična „izdaja intelektualaca“ se desila nakon sibirskog „osvježenja“, ali ne od ljudi od kojih se to nije moglo očekivati. Tako da će kočija humanizma i dalje gurati naprijed, a s pritiscima ćemo se izboriti na način na koji jedino i možemo – kroz iskreno djelovanje za neko bolje društvo.
TEŽIŠTE NA KLASNOJ BORBI I RAVNOMJERNOJ DISTRIBUCIJI RESURSA
BN: Koja univerzalna ljudska prava u našoj zemlji ne smijemo dovoditi u pitanje?
-Ničija prava se ne smiju dovoditi u pitanje. Ni ljudska, ni životinjska, ni prava same životne sredine kao takve. Štaviše, spektar prava se mora proširiti.
U 2024. je nevjerovatno da ljudi moraju npr. ulaziti u dužničko ropstvo da bi imali krov nad glavom i da bi se prehranili taj mjesec. To nije život, to je preživljavanje. Tako da, pored identiteta, neminovno je da se u pitanje ne smiju dovoditi pravo na stanovanje, čist vazduh, kvalitetno i besplatno zdravstvo i školstvo.
Dakle, moramo se baviti istinskom demokratizacijom svake društvene institucije, poštovati pravo na samoopredjeljenje naroda, zagovarati zelenu tranziciju, građansku, rodnu i drugu ravnopravnost, ali i staviti veće težište na klasnu borbu i ravnomjerniju distribuciju resursa.
BN: Da li su mlade generacije dovoljno osviještene da znaju i umiju da artikulišu svoja prava i zahtjeve i da javno istupe ukoliko smatraju da su ta prava ugrožena?
-Prije svega, niti sam ja neki reprezent mladih, niti su oni neka homogena struktura koja slično misli. Generalno izbjegavam da na osnovu godina grupišem ljude, a pogotovo da se ja nešto sablažnjavam nad njihovim aktivnostima ili neaktivnostima. Lagao bih kad bih rekao da sam zadovoljan prisustvom mladih u društvenom aktivizmu, ali to nam je što nam je. Valjda će, kako kaže Marks, ljudi masovno ustat tek onda kad ne budu imali da izgube ništa osim svojih okova. A do tad, “ako vam je dobro – onda ništa”.
GRAĐANSKA SOLIDARNOST PRI POLITIČKIM PROGONIMA
BN: Na koji način građani /aktivisti mogu da otvoreno izraze svoje zahtjeve za pravednost, a da izbjegnu političke progone vladajućih elita?
-Građanke i građani moraju otvoreno da izraze zahtjeve za pravednost u svakom slučaju. Ako prijeti opasnost od progona – baš onda moramo biti još glasniji i odlučniji. Zbog progona, ne uprkos progonu. Na kraju se moramo osloniti i na međusobnu pomoć i solidarnost. Pogledajte slučaj Bobana Batrićevića. Napisao je kolumnu u kojoj kritikuje klerofašistički govor mržnje, da bi na kraju jednim kafkijanskim procesom – on bio taj koji je optužen. Kada je glas digla domaća i strana akademska, novinarska i aktivistička zajednica, te se na protestu ispred suda pojavilo par stotina građana i građanki – vlast je ustuknula. To je jasna pobjeda kolektivne akcije. Slične stvari se moraju replicirati kad god dođe do slične demonstracije moći, a vjerujem da će to biti vrlo brzo…
POUČAVAJU, EMANCIPUJU I STVARAJU SIGURAN PROSTOR
BN: Šta mislite o višedecenijskoj aktivnosti Anime, kakav je doprinos ove NVO slobodi građanske misli i osveštavanja ženskog pokreta u Crnoj Gori i region?
-Čitava ekipa iz Centra za žensko i mirovno obrazovanje “Anima” je uvijek bila na visini zadatka. Njegovati kulturu sjećanja u državi u kojoj je ogledalo najveći bauk, nosi sa sobom pune ruke posla – jer su tuđe ruke do lakata u krvi. Govoriti o zločinu u Štrpcima, logoru Morinj, deportaciji Muslimana; pa sve do ustajanja protiv svake nepravde, femicida i diskriminacije je jedno višedecenijsko aktivističko iskustvo pred kojim ja samo mogu da skinem kapu.
Ogromna strast i posvećenost za pravdom vodi žene iz Anime da protestvuju za mir u najkrvoločnijim područjima i vremenima, i pritiskaju Vlade da procesuiraju odgovorne zločince. Anime čak odlaze i po regionu da npr. pružaju podršku ženama koje su žrtve ratnih zločina silovanja. Sve to dok još edukuju, emancipuju i stvaraju siguran prostor za društvo.
Mogu samo da kažem da mi je čast i privilegija što sam imao priliku da u nekim setinzima dijelimo radost, tugu i bijes.
ZDRAV KOLEKTIVIZAM, HARMONIJA I DIJELJENJE DOBARA U FOKUSU INTERESOVANJA
BN: Šta novo pišete, koja Vas tema sada okupira?
-Uzeo sam malu pauzu od pisanja. Zbog opsega posla nisam dovoljno rasterećen da bih se upustio u prenošenje toka misli… Mada moguće i da prethodno pomenuta kriza nade igra svoju ulogu. Trudim se makar da čitanje ne pati previše zbog toga. U posljednje vrijeme mi je na repertoaru literatura o konceptu „Buen Vivir“, odnosno teorije i prakse o dekolonijalnom procesu u kojem nema privatne svojine, zapadnocentričnog konzumerizma i komodifikacije; već je fokus stavljen na zdrav kolektivizam, harmoniju i dijeljenje dobara. Pa možda iz tog čitanja izađe i nešto na papir…
