Podsjećajući se agresije Srbije, Crne Gore i bivše JNA na Dubrovnik i jug Hrvatske od prije četvrt stoljeća svakako se valja prisjetiti i ratne pljačke Zračne luke Dubrovnik (ZLD). Po svojoj organizaciji i dimenzijama „pothvata“ taj dio ratnih zbivanja u Konavlima zasigurno može ponijeti neslavni epitet „pljačke svih pljačka“ koje su se od oktobra ’91 do oktobra ’92 događale u i na okupiranim dijelovima dubrovačkog kraja.
Uz dokumente i utemeljeno potvrđena saznanja, pohranjena u spisima MUP-a RH i haškog Tužiteljstva, nepobitno je da prigodom napada i „raspremanja“ aerodroma u Čilipima u jesen 1991. godine nije bilo nikakve slučajnosti. Stoga ćemo se vratiti u oktobar ’91 kada „oslobodioci“ pod vodstvom zapovjednika II Operativne grupe za dubrovačko-hercegovačkom ratište generala Pavla Strugara (kasnijeg haškog osuđenika), njegova ondašnjeg pomoćnika pukovnika Radomira Damjanovića i tzv. koordinatora za konavoski dio ratnih „dejstava“ generala Branka Stankovića napreduju od Debelog brijega/Karasovića ka Cavtatu.
Zračna Luka Dubrovnik (ZLD), u to vrijeme među najopremljenijima u bivšoj SFRJ, jedan je od važnijih ciljeva tog „oslobodilačkog pohoda“. Stoga do Čilipa, brojčano i tehnički nadmoćnija JNA i pridružene joj jedinice bez većih problema, stižu već 4./5. oktobra.
Dan kasnije JNA u potpunosti „ovladava“ zračnom lukom u Čilipima, i tada počinje funkcioniraati veza Beograd – Vojno pomorski sektor Boka – Aerodrom Tivat. U beogradskom Generalštabu i Saveznoj upravi kontrole letenja (SUKL) odlučuju da se iz ZLD-a „izuzme i demontira“ oprema kako bi se „ista sačuvala od uništenja“. Naredbu za tu akciju potpisao je tadašnji, ratni direktor SUKL-a general major Viktor Zupančić.
Tim povodom general Zupančić (umro je 2000. godine u rodnoj Sloveniji, op.) upućuje posebnu telefaks poruku s pečatom SUKL-a načelniku Aerodromske kontrole letenja u tivatskoj zračnoj Luci Milojici Bojiću.
„Formirati ekipu tehničara i lično se javite u Vojnu poštu 4004 Kumbor potpukovniku KaličaninLjubiši, načelniku veze radi odlaska na AKL Čilipi u cilju demontiranja preostale opreme. Opremu dopremite u AKL Tivat i obavijestite Vojno pomorski sektor o stanju i količini opreme. Rok 10.10.1991.“, piše u Zupančićevoj poruci Bojiću.
Usto, načelnik AKL Tivat Bojić dobiva i posebno Zupančićevo „ovlašćenje“ kojim ga direktor SUKL-a osobno zadužuje da sa „svojom ekipom izvrši demontažu opreme na AKL Čilipi“. Kako ništa ne bi bilo prepušteno slučaju SUKL stupa u vezu sa Zapovjedništvom VPS-a Boka u Kumboru, čiji je tadašnji načelnik Štaba, kapetan fregate Milan Zec.
Jedinice VPS-a Boka, podsjećamo, su u jesen 1991. godine predstavljale „udarnu iglu“ združenih formacija JNA, teritorijalaca i dobrovoljaca u „oslobađanju“ Konavala, a bez znanja i odobrenja Zeca (kasnije prekoredno unaprijeđenog u admirala) kao prvog operativnog oficira VPS-a na samom terenu se nije moglo ništa dogoditi.
Slijedeći naredbu Zec stupa u vezu s Bojićem i uz asistenciju pukovnika Tomislava Jovanovića nadgleda tzv. izuzimanje opreme s Čilipa. Sa svojom ekipom načelnik AKL Tivat Milojica Bojić demontira opremu i „zadatak“ završava 13. oktobra, kada je na tivatski aerodrom prebačen najvrijedniji dio „ratnog plijena“ iz ZLD-a.
Prethodna saznanja prikupili su istražitelji MUP-a RH kao i haškog Tužiteljstva s obzirom na to da je ratna pljačka jedno od težih kaznenih djela. I zbog toga se u Haagu, podsjećamo, sudilo generalu Strugaru i admiralu Miodragu Jokiću, ratnom zapovjedniku VPS-a Boka koji je pred ICTY-em priznao svoju krivnju i nagodivši se odležao skromnih sedam godina zbog sudjelovanja u tzv. Operaciji Dubrovnik.
No, uz tzv. izuzimanje opreme kojom je raspolagala AKL Čilipi „oslobodioci“ Konavala su se malo zanijeli (oni bi kazali „ponijela nas ideja“) pa su u doslovnom smislu te riječi od jeseni ’91 do jeseni ’92 dubrovačku zračnu luku oslobađali od gotovo sve opreme i inventara kojim je raspolagala.
Tako je ZLD, primjerice, „oslobođen“ opreme tehničkog i komercijalnog prihvata otpreme zrakoplova, 10 agregata za električni start aviona, 3 zračna startera, 30 stepenica za zrakoplove visine do 5,4 metra, 24 aerodromska traktora, 7 utovarnih traka, 160 kolica za prtljagu, 2 zglobna autobusa za prijevoz putnika po stajanci za zrakoplove, 3 standardna autobusa, 4 „follow me“ vozila…
Na popisu opljačkane opreme su i radio navigacijski uređaji za instrumentalno slijetanje (ILS), uređaj VOR/DME za rutno letenje, kompletna rasvjeta uzletno-slijetne staze, vatrogasna i sva druga aerodromska vozila, 15 rontgena za pregled prtljage svjetski poznate tvrtke Heimann… Rječju, odneseno je praktički sve što se moglo demontirati i prevesti u Tivat odakle se kasnije sve to „raspodjeljivalo“ u pravcu Beograda i Podgorice, Niša, Banja Luke…
Samo vrijednost odnesene opreme iz ZLD-a iznosi oko 10 milijuna eura, a kad se tome pridodaju zbog granatiranja i gotovo potpuno uništene pristanišne i poslovne zgrade sa svom infrastrukturom, opljačkana dutyfreeroba (cigarete, pića, audiovizualna tehnika, satovi, parfemi…)iz aerodromskih skladišta, otuđena imovina INE iz Čilipa… tada sveukupne ratne štete dosežu iznos od oko 25 milijuna eura.
Ono što se tijekom okupacije Konavala događalo na prostorima ZLD-a u Čilipima spada u kaznena djela, odnosno bezobzirnu devastaciju civilnih objekata, suprotna običajima ratovanja. No, za uništenje i pljačku ZLD-a u proteklih 25 godina nitko u Crnoj Gori i Srbiji nije ni prekršajno, a nekmoli kazneno odgovarao…
Tekst: Luko Brailo
Foto: Milo Kovač
