Prije upisa u srednju školu Jozo Glavić ni sanjao nije da će postati zapovjednik broda. Pošao je u Pomorsku-tehničku i kasnije u Višu pomorsku zbog dubrovačke tradicije pomorstva i obavio kadeturu na brodu Atlantske plovidbe.
– Nakon te jedne godine nisam više imao volju vraćati se na more. Nije to bilo loše iskustvo, ali ni ono što sam zamislio. Sedam ispita prije kraja druge godine sam odustao, izgubio volju za učenjem, a 1998. pošao sam u vojsku i nakon 10 mjeseci vojnog roka sam se, zahvaljujući očevom prijatelju, zaposlio u rent-a-caru na Vojnoviću gdje sam ostao tri godine, započinje Jozo.
Tristotinjak mailova dnevno
Bio je zadovoljan poslom i primanjima, ali srce ga je ipak vuklo prema plavetnilu. Godine 2002. dogodila se promjena.
– Uložio sam trud, školovao se i financirao polaganje breveta pa sam se zapitao zašto nakon toga svega odustajati?! Položio sam preostale ispite, diplomirao i riješio još neke brevete te me dobri školski prijatelji Marko Dubčić, koji radi za kompaniju “RCCL”, uputio na agenciju u Zagrebu koja je tražila oficire. Tamo sam se našao s danas pokojnim kapetanom Božićem koji mi je doslovce rekao: “Ja ću te ukrcati kao kadeta pa se ti laktaj tamo dalje!”. Tako i je bilo, prisjeća se današnji kapetan.
U svibnju 2003. ukrcao se na prvi brod kompanije “Oceania Cruises” za koju je radio 10 godina. Nakon lijepih iskustava, 2013. je počeo raditi za „Fred. Olsen Cruise Lines“, gdje je i danas. Sjeća se dobro kako je ga jedno ljeto, dok je bio u Štikovici, zazvao prijatelj Ivo Dimnić i uputio na agenciju u Splitu. Jozo je išao na razgovor u Oslo, budući šefovi bili su impresionirani, čak su ga smatrali prekvalificiranim.
– Prvih šest mjeseci bio sam “chief officer”, a već u travnju 2014. postao sam zapovjednik. Dobio sam brod “Black Watch”, najstariji brod u floti, rađen ranih 70-tih. Iduće godine sam se vratio na brod “Braemar”, prepričava Jozo.
Dnevni ritam zapovjednika broda ovisi o poziciji plovila.
– Ako smo na moru, radni dan traje od 8 do 12 sati do objeda, a onda popodne od 13, 14 do 18, 19 sati. Ako ima događanja s gostima, može ići ‘ preko’ toga. No, kad si zapovjednik, nitko te ne kontrolira. Ako pristajemo u neku luku, uvijek sam sat vremena prije dolaska pilota na mostu. Imamo i dnevne aktivnosti: sastanke, treninge i vježbe po mjesečnom planu koji se, s obzirom na operacije broda i okolnosti, može promijeniti, govori kapetan kojega čeka i administrativni dio:
– U prosjeku imam tristotinjak mailova dnevno. Ne odgovaram na sve, s vremenom naučiš filtrirati što je hitno, a također se jako vodi računa o tome da se kapetan i oficiri pojave među gostima, ističe dubrovački kapetan.
S nekima je uspostavio prava poznanstva.
– Dosta me gostiju poznaje osobno, znaju mi suprugu i djecu. Gostima, koji me ne poznaju, predstavim se, iako na brodskim ekranima ima i mali intervju sa mnom. Imamo “Captain’s Welcome Party” prilikom dolaska gostiju i “Captain’s Farewell Party” prilikom njihovog odlaska. Tada se nosi svečana uniforma, a ja predstavljam prvo firmu, potom sebe te senior menadžment broda, opisuje kapetan.
Gosti su uglavnom s britanskog tržišta, ali se Jozo susreo i s putnicima iz Lijepe naše
– U ovih šest godina, Hrvati su uvijek bili oduševljeni, pogotovo kad shvate odakle sam i što sam, trude se pričati hrvatski. Drago mi je sresti ih, uzvratim na hrvatskom, ali zbog pristojnosti i ostalih gostiju na javnim površinama broda brzo se vratim na engleski. Prošao sam svijet uzduž i poprijeko i mogu reći da Dubrovnik svatko zna! Često kod predstavljanja u šali kažem da sam iz jednog ‘malog mjesta na jugoistoku Hrvatske’, a onda kad kažem “Dubrovnik” svi se nasmiju jer znaju za Grad, priča Jozo kojemu je na svijetu najdraže ploviti norveškim fjordovima – bez obzira na godišnje doba ili doba dana – za njega su magični i uvijek ga iznova oduševe.
Uvijek su sve karte na stolu.
O izazovima profesije kaže:
– Nisam imao bliske susrete s piratima, ali vidio sam ih u daljini kad sam brodom bivše kompanije prolazio Adenskim zaljevom. Oluje s putničkim brodom gledaš zaobići, što je danas puno lakše zbog interneta i meteoroloških web-stranica. Ako su valovi 5 do 6 metara, u dogovoru s uredom mijenjam rutu i raspored luka za pristajanje. Gostima uvijek obrazložim odluku iako to nisam dužan jer im u ugovoru o kupnji kružnog putovanja piše da zapovjednik zbog sigurnosti broda može promijeniti raspored plovidbe. Kako s posadom tako i s gostima – u mene su uvijek sve karte na stolu, nemam što kriti. Objasnim gostima da brod takve valove može podnijeti, ali da im plovidba neće biti ugodna, govori Jozo, sretan da na moru još nije naišao na brodolomce.
Među članovima posade u prosjeku bude 5 do 6 Hrvata.
– Imam opušteno-profesionalan pristup, želim da su mi oficiri i posada opušteni, ali moraju znati da je ozbiljnost prije svega. Oficir neće dobiti samostalnu gvardiju prije nego vidim da je spreman za to. Ne mogu biti 24 sata na mostu i da hoću. U kabini imam instalirane ekrane pa stanje pratim iz kabine. Nekad moram i spavati, ne mogu stalno buljiti u ekrane, ali ih ohrabrujem da me zovu kad god posumnjaju u ispravnost određenog poteza. Na brodu nemaš baš duboki san, osjećaš svaki pokret, znam kad se brod okreće, osjećam kad se naginje. I kad s gostima sjediš i jedeš, opet osjećaš što oni na mostu rade, čuješ razliku u motorima, ‘stopiš’ se s brodom, govori Jozo.
Gosti i posada katkad znaju prijeći prag normalnog ponašanja.
– Vjerovali ili ne, kao zapovjednik broda sam zbog neprimjerenog ponašanja iskrcao više putnika, nego članova posade! Neki misle da, ako su kupili ‘kruz’, mogu raditi što hoće s mojom posadom i s drugim gostima, a ja ih uvjerim u suprotno. Koliko god netko potrošio na putovanje, nije primjereno da prijeti i vrijeđa posadu ili druge goste. ‘Problematične’ neću odmah poslati doma, opomenem ih i podsjetim na ponašanje. Štitim svoju posadu jer su odani i posvećeni poslu, dugi su im ugovori na brodovima – pogotovo Azijatima – osam, devet mjeseci moraju se buditi rano, obući uniformu i smiješak pa služiti goste tijekom tri, četiri ili pet obroka dnevno. Biti odvojen od obitelji i prijatelja nimalo nije lako, ljudi na brodu su ti kao druga obitelj, a svakodnevno se susrećeš sa svakakvim zahtjevima gostiju… To je kao kod nas, turistički smo grad i imaš svega i svačega, samo treba znati podvući crtu i reći: “Dosta!”, jasan je Jozo.
U lukama većinom ostanu do 18 sati, a zbog nastavka putovanja, važan je pravodoban ukrcaj.
– Gosti nekada zaborave vrijeme odlaska iz luke i dogodilo se par slučajeva kad smo goste morali ostaviti nakon odlaska. Dok god imamo dovoljno vremena do sljedeće luke, gosti će se pričekati, ali ipak ne mogu ugroziti putovanje ostalim gostima radi pojedinaca, otkriva Jozo.
U svakoj luci kompanija ima agente koji će se pobrinuti o tim gostima. Tim putnicima će se osigurati smještaj i prijevoz do sljedeće luke, ali će im se ti troškovi kasnije naplatiti, objašnjava.
– Volim svoj posao jer volim putovati jer je svaki dan novi izazov. Čak i na “Postiri”, gdje svaki dan ideš u iste četiri luke, svaki dan je drugačiji radi mnogo razloga – vremenskih uvjeta, eventualnih problema… Još jedna interesantna stvar u ovom poslu je da svaki dan naučiš nešto novo. Volim upoznavati ljude, imam jako puno poznanstava i prijatelja po svijetu. Suprugu sam upoznao na “Braemaru” što je jedan od mojih najvećih uspjeha. Bez obzira na godine provedene na moru, svaki odlazak je težak, ugovor je više nego prihvatljiv, dva mjeseca sam na brodu, dva doma.
Zahvaljujući današnjoj tehnologiji, suprugu i svo četvero djece mogu vidjeti svaki dan, što uvelike pomaže. Također, suprugu i djecu mogu dovesti sa mnom na brodu na određeno vrijeme, mogu im pokazati svijet jer toliko ima za vidjeti i naučiti, napominje Jozo.
Prijelaz iz jedne kompanije u drugu za njega je donio lijepu životnu prekretnicu, upoznao je sadašnju suprugu Emily s kojom je, kao pravi kapetan, uplovio u bračne vode. Supruga je rodnu Englesku zamijenila hrvatskim jugom.
Uigrana koordinacija
Jozova životna lekcija sastoji se od jedne riječi – poštovanje.
– Treba poštovati prirodu i vrijeme jer ih nikad nećeš pobijediti. Za oboje se potrudiš da rade u tvoju korist, a ne protiv tebe. Treba poštovati posadu i putnike, brod, opremu, a prije svega i obitelj koja je uvijek na prvom mjestu, poručuje Jozo.
Dubrovački kapetan postao je medijska zvijezda kad je početkom listopada ove godine brodom “Braemar” dugim 196 metara i širokom 22,5 metra prošao Korintskim kanalom koji je na najužim dijelovima širok 24,3 metra. To znači da je svega 70 centimetara bilo između broda i rubova Kanala! Cijela ideja krenula je 2 i pol godine ranije. Joza su nazvali iz kompanije da pođe u Grčku i pregleda Kanal, usporedi dimenzije broda i Kanala, raspita se o vremenskim uvjetima i svim specifičnostima. Informacije je podijelio s firmom, gdje su ga pitali bi li on zapovijedao brodom kroz Kanal. Jozo je bez oklijevanja pristao jer je to vidio kao izazov.
– Najvažnija informacija mi je bila to da su zidovi Kanala tvrda glina. Da je to normalna stijena kao kod nas, imao bih drugačiji pristup svemu tome. Prolaz Kanalom planiran je 9. listopada kad smo ga i ostvarili, ali sam od firme tražio nekoliko datuma i opcija za to putovanje. Prolaz je bio kruna plovidbe stoga nisam htio riskirati da zbog eventualnih lošeg vremena gostima upropastim vrhunac putovanja. Samo putovanje prema Grčkoj krenulo je 27. rujna kad sam se ukrcao na brod. Od toga trenutka pa do samog prolaska kroz Kanal ‘milijun’ scenarija mi je prolazilo kroz glavu. 9. listopada, kad smo započeli s prolaskom kroz Kanal, potrefio se najbolji mogući dan – baš kako su i vremenske prognoze davale. Ujutro su se ukrcala tri pilota te smo uzeli jednog remorkera na provi koji je bio obavezan za brod naše veličine. Za sam prolaz remorker na kraju nije imamo nikakvu veliku funkciju. Od ova tri pilota jedan je bio glavni, dva su pomoćnika uzeli pozicije na krilima mosta, svojih 6 oficira sam također rasporedio: dvojica na krilima mosta, dvojica na krmi sa svake strane i dvojica u sredini te smo razmjenjivali informacije. Glavni pilot bio je na kormilu, a ja sam bio na makinama i na thrusterima jer smo cijelo vrijeme bili na brodskom pogonu. Zahvaljujući uigranoj koordinaciji, prošli smo Kanalom bez poteškoća na radost svih na brodu, prisjeća se Jozo.
Posao lako ostavi iza sebe.
– Čim nogom kročim sa skale na kopno, potpuno se isključim jer znam: kolega je preuzeo, sve je pod kontrolom, završio je još jedan ugovor i prelazim na “family mode”. U biti postoje “family” i “ship” mode, ali “family mode” je uvijek prisutan, kazuje Jozo koji dolazi iz velike obitelji. Majka Olgica je ponosna na svo troje djece i osam unučadi, otac Ivo je nažalost preminuo 2015. Uz suprugu Emily, Jozovu najužu obitelj čine četvero djece: Maro (13), Rea (12), Ivo (3) i Gloria (1 mjesec). Veliki je tu krug prijatelja i ostale rodbine. Osim što provodi slobodno vrijeme s obitelji i prijateljima, Jozov hobi je i kuhanje. Putujući svijetom, susreo se s mnogim gastronomijama te doma voli eksperimentirati i primijeniti ono što je iskusio. Novi vijađ, nove zemljopisne širine i duljine, novi kanali, zaljevi, mora i oceani, gosti i luke, čekaju dubrovačkog kapetana Joza.
Važan je timski rad
S posadom od 400 članova, kaže, ima fantastičan odnos, što se dobro odrazi na kvalitetu usluge.
– Svaki je član jednako važan, od onoga što pere teće i pjate preko onoga što zabavlja goste do čistača i kuhara. Svaki je član posade važan u timskom radu. Osobno forsiram timski rad jer je jako bitan. Naši brodovi su srednje veličine gdje nalazimo do 25 različitih nacionalnosti, trebaš biti strog, ali i poštovati svakog člana posade. Nije mi cilj da se itko, kad uđem u prostoriju, ‘smrzne’ preda mnom. Važno je da su fokusirani na posao i opušteni jer jedino se tako može izvući najbolja učinkovitost,smatra Jozo.
/Bruno Lucić/
