Prije tačno 120 godina završila se slavna viševjekovna epopeja bokeljskog pomorstva na jedra
Na pučini Biskajskog zaliva 29. novembra 1902.godine umirao je jedan brod – trojarbolni bark „Nemirna“. Njegova posada već je našla spas na engelskom parobrodu koji je odgovorio na njene pozive u pomoć i evakuisao ih, te je sada je sa palube tog stranog broda, sa tugom i suzama u očima, posmatrala agoniju i samrtni ropac lijepe „Nemirne“…
Kada su se nad njome tog dana konačno sklopili valovi u Biskaju uvijek uzburkanog Atlantskog okeana, „Nemirna“ je u vječni smiraj sa sobom ponijela jednu višestoljetnu slavnu epohu – zlatni period bokeljskog pomorstva na jedra. Ovo je naime, bio posljednji bokeljski jedrenjak duge plovidbe koji je, zadnji u nizu od nekoliko stotina takvih brodova iz Boke koji su to prije njega radili vjekovima, svojim vitkim i skladnim trupom parao valove na svjetskim morima i okeanima, nošen samo snagom boga Eola u vjetrovima što je punili njegova jedra.
„Jedrenje je poezija kretanja“ – davna je definicija koji su vještini korišćenja snage vjetra kao pogonskog sredstva za brodove, nadjenuli iskusni stari pomorci. I zaista ono to i jeste jer uhvatiti i „krotiti“ promjenljive, slabašne ili pak olujne vjetrove u jedrima broda, do maksimuma iskorišćavajući svaki refuo (udar) vazdušne struje da se iz broda izvuče makar još malo dodatne brzine, jeste nalik poeziji. Brod plovi u besprekornoj tišini koju ne remeti nikakva buka pogonskog motora, atmosferu ne ruže ni truju izduvni gasovi iz strojarnice, a trup broda ne vibrira od rada mašina i okretanja propelerske osovine. Samo šum valova koji se „rastvaraju“ pred provom jedrenjaka, delfini koji se nerijetko „voze“ na pramčanom valu broda i povremeno iskaču pred njime, te poneki galeb ili albatros koji nadlete jedrenjak ako je kakvo kopno u blizini, slika su koju su veliki jedrenjaci pružali na moru, posebno tokom 19. i prvih decenija 20. vijeka kada su takvi trgovački brodovi dostigli svoj tehnološki zenit.
Bokelji, u svom predivnom, ali prirodnim karaktersitikama isključivio na život od mora upućenom zavičaju, odvajkada su bili majstori navigacije i plovidbe i čitavo materijalno, kulturno i duhovno bogatstvo Boke izgrađeno je i stečeno upravo na moru – najvećim dijelom na jedrenjacima koji su plovili i trgovali širom svijeta. Jedan od posljednjih izdanaka te višestoljetne tradicije bila je i „Nemirna“- jedrenjak tipa bark, koji je brodovlasnička familija Milošević iz Dobrote sa svojim poslovnim partnerima iz još nekoliko poznagtih dobrotskih pomorskih porodica, naručila krajem 1877. godine u brodogradilištu Pećine j Rijeci.
Bark je inače, jedrenjak sa tri ili više jarbola i kosnikom. Krmeni jarbol na ovom tipu broda uvijek ima tzv. uzdužno jedrilje (sošnjaču i vršnjaču), a svi ostali jarboli opremljeni su križnim (poprečnim) jedrima. Na letima se između jarbola tazapinju letna jedra, a iznad kosnika i pramčanog jarbola prečke. Snast barka klasična je i normalna oprema gotovo svih većih brodova na jedra, jer im pruža najbolja manevarska svojstva. Križna jedra na prednjim jarbolima daju barku sva prednosti broda sa poprečnim jedriljem, a kreni jarbol sa sa uzdužnim jedrima na krmi, daleko od okretišta broda, pruža najveće prednosti pri letanju te služi kao stabilizator kada brod jedri u stalnom kursu, odnosno kao veoma snažno vazdušno kormilo pri manevrisanju. Najčešće su se gradili barkovi sa tri jarbola koji su imali od 300 do 2.000 tona jer je toj veličini broda najbolje odgovarala snast barka. Odnos izmešu poprečnih i uzdužnih jedara bio je veoma povoljan za sve manevre. Površina jedara bila je podijeljena u ovom omjeru: od 0,0864 do 0,991 na kosniku; od 0,3791 do 0,3864 na pramčanom jarbolu; od 0,3826 do 0,4090 na velejarbolu; te od 0,1182 do 0,1392 na krmenom jarbolu.
Poznati riječki brodograditelj Vincenzo Brazzoduro je po narudžbi Dobroćana predvođenih familijom Milošević 1878 godine, prvenstveno od kvalitetne slavonske hrastovine, sagradio trojarbolni bark dužine 43,7 metara, širine 10 metara i visine trupa od 6,01 metara. Brod čija su gradnja i opremanje Dobroćane koštali preko 50.000 ondašnjih forinti, imao je zapreminu od 607 bruto-registarskih tona i nosivost od oko 1.000 tona. Svi elementi brodske konstrukcije bili su od hrastovine, samou madijeri (uske daske koje čine oplatu trupa) bile od bukovine. Kako je i bio tehnološki standard u to vrijeme kada su drveni brodovi u pitanju, i novi dobrotski bark je imao trup ispod vodene linije obložen tankim bakarnim limovima što je produžavalo trajnost drvene konstrukcije i olakšavalo fizičko čišćenje i održavanje podvodnog dijela trupa.
Jedrenjak koji je kršten imenom „Nemirna“, dobio je signalni pozivni znak HNSM a luka upisa mu je bila Dobrota. Vio je zastavu Austro.Ugarske čiji je Boka Kotiorska bila dio, a među njegovih 14 članova posade, u narendim giodinama smjenjivali su se najvećim dijelom, pomorci iz Boke. Prvi zapovjednik „Nemirne“ bio je kapetan Bogdan Dabinović da bi se u naredne 24 godine života ovog jedrenjaka, na toj dužnosti izmijenjali i kapetani Tripo Tomić, Pavo Klačević, Vido Marović, Anton Kamenarović, Emil Pasinović, Anton Radimiri, Simo Želalić i Božo Petričević.
Kao i mnnogi drugi trgovački jedrenjaci iz druge polovine 19.vijeka i „Nemirna“ je bila naoružana sa dva manja topa za samoodbranu od pirata koji su tada često harali na svjetskim morima. Kod ovog dobrotskog jedrenjaka riječki bnrodograditelji su primijenili nešto što je tada bila novost u konstrukciji ovakvih brodova odnosno donekle drugačiji rasporerd prostorija za posadu. Naime, prostorije za mornare na „Nemirnoj“ nalazile su se na glavnoj palubi i to između pramčanog i velejarbola, dok su se inače, do tada ove prostorije na našim jedrenjacima bile pod palubom na pramcu (kaštel) a što je bio vrlo tijesan, neudoban iu nezdrav ambijent za život mornara. Zapovjednik i brodski poručnik (prvi oficir) imali su svoje kabine pod palubom, na krmenom dijelu broda. U sredini broda je bo mali salon sa prostorijom za ručavanje, a koji je služio i za prijem gostiju ili stranaka koje bi poslom ili službenom dužnošću, dolazile na brod. U ovu prostoriju silazilo se sa nivoa glavne palube kroz pokrivem prostor na palubi koji je imao oblik manje sobe (tzv. tambuć).
Od instrumenata potrebnih za sigurnu navigaciju, uz uobičajeni nautički pribor u vidu durbina, karata, peljara i ostaloga, „Nemirna“ je imala jedan barometar (aneroid) nmarke William Wachter, jedan termometar istog poroizviođača, jedan hronometar firme Barrand (serijski broj 2561), jedan sekstant firme Lamatrico London (serijski broj 686) i magnetne kompase sistema Pietro Stolfa iz Trsta i Bianchetti iz Marseja.
Pri povoljnom vjetru, „Nemirna“ je postizala brizinu od 10 čorobva, mada je u naročitim okolnostima bnrod mogao voziti i brže- čak i do 14 čvorova.
Udio u vlasništvu nad brodovima čiju je nabavku ili gradnju finansiralo više vlasnika u to doba određivalo po sistemu karata, pri čemu je brod kao cjelina bio podijeljen na 24 karata – idealna dijela. Simbolika uzimanja baš cifre od 24 karata implicirala je na to da su brodovi tada bili vrijedni i cijenjeni kao „suvo“, 24-karatno zlato. Kada je „Nemirna“ sagrađena i stavljena u operativnu upotrebu 1878.godine., većinski vlasnici sa 14 od ukupno 24 karata u njoj, bili su članovi dobrotske familije Milošević: kapetan Đuro Milošević sa 6 karata, Ivo Milošević sa 3 karata te udovica Ana Milošević, Božo Milošević, Ilija Milošević, Marija Milošević i Ana Milošević – svako sa po jednim karatom. Luka Sabljić posjedovao je 4 karata u „Nemirnoj“, Bogdan Dabinović tri, a Bogdan Ivanović dva, te Marija Andrić jedan karat.
„Nemirna“ je bez većih incidenata i problema, sretno plovila skoro dvije ipo decenije, tičući mnoge luke širom svijeta: od Evrope i Bliskog Istoka, preko Sjeverne i Južne Amerike, obiju obala Afrike, do jugoistiočne Azije i dalekog Istoka. U novembru 1902. „Nemirna“ pod zapovjedništvom kapetana Boža Petričevića iz Dobrote, isplovila je iz britanske luke Falmut za Trst, sa punim teretom uglja. Jedrenjak je međutim, ubrzo dok je plovio Biskajskim zalivom prema obalama španske pokrajine Galicije, počeo sve jač da propušta vodu. Pumpe koje su snagom svojim mišića, poketali mornari, jedno su vrijeme mogle da se nose sa prodorom vode, ali je ubrzo ugljena prašina iz tereta, začepila filtere pumpi i 29.novembra „Nemirna“ je došla u izuzetno kritičnu situaciju. Teško nakrcani brod pun uglja je sve više primao vodu, pa je prijetila opasnost da svakog časa „Nemirna“ nezadrživo krene prema dnu Atlantika. Na sreću njene posade, ubrzo se na horizontu pojavio britanski paribrod „Inanda“ kome su pomorci sa dobrotskog jedrenjaka signalizirali da se nalaze u opasnosti i da „Nemirni“ prijeti potapanje. „Inandna“ se stoga odmah približila našem jedrenjaku. Iako ga je kapetan Petriulevi molio da pokušaju spasiti jedrenjak tako što će ga parobrod otegliti do ga najbližeg kopna gdje bi se „Nemirna“ nasukala kako ne bi potonula, britanski zapovjednik parobroda „Inanda“ je to odbio, pravdajući se da nema vremena za gubljenje na tu izazovnu i oapsnu akciju, Umjesto toga, Britanac je svojim čamcima na „Inandu“ prekrcao našu posadu koja je, zajedno da kapetanom Petričevićem, u takvoj pogibeljnoj situaciji jednostavno morala da napusti „Nemirnu“ kako bi spasila svije živote. Jedrenjak je, prema zapisu iz brodskog dnevnika, napušten na oko 150 milja sjeverozapadno od rta Finistera u Galiciji. „Nemirna“ je ubrzo pošto je sa nje otišla posada, polako potonula i pridružila se mnogim drugim brodovima koji su svoje posljednje počivalište našli na dnu uvijek opasnog i izazovnog Biskaja.
Kako su se u asutrougarskim pomorskim krugovima ubrzo nakon propasti posljednjeg bokeljskog jedrenjaka duge plovidbe, počele pronositi prioče da se „Nemirna“ možda ipak mogla spasiti i da njen zapovjednik, kapetan Petričevič navodno nije u potpunosti izvršio svoju dužnost u pokušaju spašavanja broda, a što je javno tvrdio poručnik sa „Nemirne“ Luka Dobrilović – kasniji profesor Pomorske škole u Kotoru, austrougarska Pomorska Vlada u Trstu je obrazovala posebnu komsiju pomorskih stručnjaka i naložila joj da obavi istragu. Komisja je saslušala sve raspoložive svjedoke, te je poslije ispitnog postupka koji je potrajao nekoliko mjeseci, konstatovala da kapetan Petričević ipak ne snosi nikakvu krivicu zbog napuštanja i propasti broda. O tome je kapetanu Petričeviću Lučka kapetanija Trst 20.avgusta 1903. dostavila službeno Rješenje u kojem stoji:
„Gospodinu Božu Petričeviću, bivšem zaposvjedniku barka „Nemirna“, Kotor: Obavještavate se da je komisija stručnjaka koja se sastala po odluci Carske i Kraljevske Pomorske Vlade od 11.januara 1903., br.341, izjavila da ste u slučaju napuštanja barka „Nemirna“ kojemu ste i bili zapovjednik, a koje se desilo na Atlantskom oceanu 29.novembra 1902. godine, kako Vi, tako i ostale osobe odgovorne na brodu, odgovorili svim propisima i naredbama za slična slučajeve i da ste postupili po pravilima pomorske struke.“
Tako je stavljena tačka na istragu incidneta koji je doveo do potonuća posljednjeg bokeljskog jedrenjaka duge plovidbe – barka „Nemirna“ sa čijim se odlaskom završila i višestokljetna slavna epopeja brodova na jedra u istoriji pomorstva Boke Kotorske.
Na ovaj istorijski važan brod danas podjeća tek par rijetkih njegovih sačuvanih fotografija i jedna umjetnička slika „Nemirne“ koja se čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru. U muzeju se nalazi i jedan od brodskih dnevnika barka „Nemirna“ koji je kao tzv. posebni dnevnik (Giornale particolare) na njemu vodio poručnik Josip Sbutega sa Prčanja. Ovaj dnevnik je Sbutegi po ondašnjim prosiosima, kasnije služio kao dokaz za polaganje stručnog ispita za sticanje zvanja kapetana duge plovidbe. U ovom dnevniku su opisana samo dva putovanja broda i to iz zapadnoafričke luke san Paolo de Loanda do luke Savana u SAD, odnosno od Savane do Trsta u Austro-Ugarskoj, u intervalu od 18.oktobra 1898. do 28.januara 1899. godine. Dnevnik koji se sada nalazi u fundusu Pomorskog muzeja u Kotoru, ima 166 ispisanih stranica.
Inače, posljednji zapovjednik „Nemirne“ kapetan Božo Tripov Petričević (1841-1909) osim tog jedrenjaka, zapovijedao je i svoje brodove „Cinta“ i „Oro“, kao i velike dobrotske barkove „Cvietnidan“, „Vesta“, „Gjurko“ i „Una“, te tršćanski bark „Vittoria“. Karijeru je završio kao komandant na malim patrobrodima „Tivat“ i „Ercegnovi“ kompanije „Bokeška plovidba“ Kotor, a godine 1902. Petričević je biran za majora drevne pomorske bratovštine Bokeljska mornarica.
/S. Luković/
