* Tvrdnje da se na putu ne smije raditi ništa jer pripada području koje je pod zaštitom Uneska često su samo opravdanje za nemar i odsustvo svake brige o ovom izuzetnom infrastrukturnom i kulturnom nasljeđu
* Umjesto radikalne rekonstrukcije koja bi narušila autentičnost, rješenje je u pametnom proširenju kolovoza ka padini brda, obnovi kamenih parapeta i uvođenju noćne rasvjete
* Sanacijom oštećenih djelova i minimalnim proširenjem, legendarni ,,kolski put“ bio bi sačuvan od propadanja i spreman za međunarodna takmičenja i moderan turizam
„Kolski put“ Cetinje – Kotor je prva saobraćajnica izgrađena na prostoru Stare Crne Gore za odvijanje prometa ljudi i roba. Dio puta od Kotora do prevoja Krstac, blizu Njeguša, izgradila je Austrougarska, sedamdesetih godina devetnaestog vijeka, a ostali dio do Cetinja Crna Gora. Ukupan put, dužine oko 45 kilometara, završen je i pušten u saobraćaj 1881. godine, odnosno prije 145 godina.
Osnovni tehnički elementi puta bili su prilagođeni terenskim prilikama i tadašnjim zahtjevima kretanja prevoznih sredstava, zaprežnih vozila, prvih automobila i sl. Trasa puta morala je savladati izuzetno velike visinske razlike, od nivoa mora do planinskog prevoja sa kotom od oko 1.300 metara (Bukovica). Da bi se savladala visinska razlika od oko 1.000 metara od Kotora do Krsca trasa je morala biti razvijena u dužini od oko 20 kilometara, što je urađeno na padinama lovćenskog masiva, projektovanjem i izgradnjom 25 „serpentina“, koje i danas predstavljaju izuzetan i atraktivan građevinski poduhvat.
Uz manje neophodne intervencije tokom dugog vremenskog perioda korišćenja ove saobraćajnice, proširivanjem uzanih i oštrih zavoja – serpentina i presvlačenjem planuma puta asfaltom, omogućeno je kretanje savremenih prevoznih sredstava, pa on i danas predstavlja izuzetnu saobraćajnicu koja u velikoj mjeri doprinosi savladanosti prostora i odvijanju raznih privrednih aktivnosti, posebno u oblasti turizma.
Planovi i ,,usko grlo“
Dio puta, od Cetinja do Krsca, prije nekoliko godina je značajnije osavremenjen, čime su saobraćajni uslovi na tom području u mnogome poboljšani. Ostao je neriješen problem odvijanja saobraćaja na najatraktivnijem dijelu od Kotora, odnosno od raskrsnice tzv. Trojica do prevoja Krstac, koji zaslužuje prioritet u aktuelnom naporu društva na poboljšanju opšte saobraćajne infrastrukture u Crnoj Gori.
Nakon osavremenjavanja dijela puta od Cetinja do Krsca, nadležni državni organi najavili su da će se ubrzo nastaviti rješavanje problema ovoga „uskog grla“ u saobraćaju. Tada je, navodno, bila prisutna ideja da se trasa novog dijela puta, od 25 serpentine preko bujičnog vodotoka tzv. Zvironjak, mostom i tunelom prebaci na jugozapadnu padinu Lovćena, iznad naselja Mirac i područjem Gornjeg Grblja spusti do pomenute raskrsnice Trojica, ili do tunela „Vrmac“ (sa grbaljske strane). Ovakvo tehničko rješenje, u postojećim uslovima saobraćaja, predstavljalo bi izvjesno skraćivanje dijela postojeće trase, a time i vremena potrebnog za njeno savladavanje, što bi svakako bilo značajno poboljšanje saobraćajnih uslova na ovom području.
Našu pažnju zaokuplja stanje dijela puta Krstac – Kotor, potreba i mogućnosti modernizacije „Lovćenskih serpentina“, njihovo prilagođavanje potrebama poboljšanja saobraćajnih prilika na ovom području. Kao prepreka preduzimanju ma kakvih građevinskih intervencija u cilju poboljšanja postojećeg stanja ovoga puta često se ističe da je on na teritoriji opštine Kotor i kao dio „Svjetske kulturne baštine“ upisan u Listu UNESCO-a. Zbog toga, navodno, ne može biti predmetom ma kakvih građevinskih intervencija. Mišljenja sam da takav izričit zahtjev ne može dolaziti od svjetskih organizacija koje brinu o zaštiti kulturnih dobara, već da je to „linija manjeg otpora“ naših nadležnih organa, čime pravdaju veoma prisutan nemar i odsustvo svake brige o ovom izuzetnom infrastrukturnom i kulturnom nasljeđu. Takvo nasljeđe u zemljama kojima stremimo da uskoro budemo u bliskoj zajednici, ubijeđen sam da bi bilo predmet velike pažnje, prilagođavanja i svestranog korišćenja.
Kada govorim o većoj pažnji i brizi o ovom izuzetnom dijelu naše kulturne baštine, tada mi nije ni na kraj pameti da postojeće „serpentine“ treba podvrći temeljnoj rekonstrukciji, uz veliko korišćenje betona i drugih građevinskih materijala kojima bi se njihova slika iz osnova izmijenila i narušila njihova atraktivnost. Naša zamisao se zasniva na potrebi i realnosti da se, radi potrebe boljeg i bezbjednijeg odvijanja saobraćaja, izvrši proširenje planuma puta od 1,0 do 1,5 metara, i to isključivo na strani planuma puta prema padini brda i izradom tzv. rigola za odvod površinskih voda, umjesto već u znatnoj mjeri oštećenih postojećih kanala, čime bi se dobila dovoljna širina puta za slobodno mimoilaženje sve većeg broja vozila koja se kreću ovim putnim pravcem. Na ovaj način bi se doprinijelo daleko boljoj preglednosti i bezbjednosti učesnika u saobraćaju.
Pored radova na planumu puta, bilo bi potrebno sanirati i zaštitne kamene parapete koji su dugo vremena bili predmet oštećenja i odnošenja obrađenih komada kamena za svoje potrebe od neodgovornih lica. Trebalo bi razmisliti i o prikladnom načinu noćnog osvjetljenja ovoga puta, čime bi se dobilo na atraktivnosti vizuelnog doživljaja sve većeg broja prisutnih turista na području Boke Kotorske.
Višestruki efekti
Na predloženi način obavljeno saniranje i osavremenjavanje ovog dijela puta doprinijelo bi da „Lovćenske serpentine“ postanu još atraktivniji i vredniji infrastrukturni objekat. Osim velikog doprinosa poboljšanju saobraćajnih uslova, ovako građevinski tretiran ovaj dio puta bio bi saniran i, što je veoma bitno, ne bi se značajnije izmijenio njegov iskonski izgled, već bi bio sačuvan i vraćen u približno prvobitno stanje. Tako saniran, ovaj put mogao bi predstavljati izuzetnu dionicu za svakogodišnje održavanje međunarodnih brdskih auto-moto, biciklističkih i drugih takmičenja. Ovo tim više ako bi se izgradila i planirana nova dionica puta od 25 serpentine, kako je to navedeno.
Predložena sanacija „Lovćenskih serpentina“, po mojoj ocjeni, uz temeljnu i kvalitetnu pripremu izvođačkog projekta i uz korišćenje prikladne savremene građevinske opreme, dobru organizaciju rada i sl., uz saradnju i saglasnost sa nadležnim međunarodnim organizacijama i obezbjeđenje potrebnih finansijskih sredstava, što ne bi predstavljala veliko i neracionalno zaduženje, mogla bi biti urađena u toku zimskog perioda jedne kalendarske godine.
Autor:Veljko M. Martinović
(Autor je naučni savjetnik u penziji)
