Prof. dr Silva Radić predstavlja svoje stvaralaštvo budvanskoj publici
Izložbom i knjigom pod istim nazivom – Simbolika crteža, u petak, 1. septembra u 20 časova u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović”, ljubiteljima umjetnosti u Budvi predstaviće se prof. dr Silva Radić, docentkinja Sveučilišta u Mostaru. U ime domaćina, JU Muzeji i galerije Budve, izložbu će otvoriti mr Senka Subotić, kustoskinja izložbe.
Rođena u Makarskoj, gdje je završila osnovnu i srednju školu, Silva Radić je diplomirala na slikarskom odsjeku u klasi prof. Anta Kajinića na Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru sa sjedištem na Širokom Brijegu. Usavršavala se na Ecole Nationale Superieure d’Arts u Lorientu, u Francuskoj. Postdiplomske studije Ars sacra završila je na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokome Brijegu kod mentora prof. Anta Kajinića i prof. Vasilija Josipa Jordana, čime je stekla zvanje magistra slikarstva Ars sacra. Od 2006. godine asistentica je na predmetima slikarske i grafičke tehnologije i zidne slikarske tehnike na Akademiji Široki Brijeg. Godine 2012. na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Mostaru odbranila je doktorsku disertaciju Simbolika crteža i njegova uloga u savremenom sakralnom slikarstvu, čime je ispunila uslov za sticanje titule doktorice umjetnosti (dr. art.). Od strane Senata Sveučilišta u Mostaru izabrana je u zvanje docentice 2013. godine na predmetima: slikarska tehnologija I, slikarska tehnologija II, teorija znaka, uvod u diplomski rad – slikarstvo I, II, III na diplomskim studijama, te zidne tehnike I, zidne tehnike II, slikarske tehnike I, slikarske tehnike II, ikonografija i ikonologija I, ikonografija i ikonologija II i uvod u doktorski rad (praktikum) na postdiplomskim doktorskim studijama Ars sacra. Na ovim je doktorskim studijama 2013. godine izabrana za supervizoricu studija. Izlagala je na više od stotinu samostalnih i grupnih izložbi. Autorica je vitraža Kraljica Katarina Kosača u Trebižatu pokraj Čapljine, šest vitraža u Crkvi Sv. Ilije u Masnoj Luci na Blidinju, tri stanice Krsnog puta u Crkvi Navještenja Gospodinova na Širokom Brijegu, mozaika Blažena Djevica u Ilićima, idejnoga rješenja vitraža za Crkvu Bl. Alojzija Stepinca u Orašju i koautorica muzičko-likovne mape Misa u izdanju širokobriješke Matice hrvatske. Objavila je nekoliko stručnih članaka u časopisima za umjetnost, kulturu i nauku, te bila urednicom Vodiča kroz univerzitetske postdiplomske doktorske studije. Članica je ULUBiH-a, ULU-a En Face i HULU-a Split.
U tekstu pratećeg kataloga, autorka mr Senka Subotić zapisala je o ovoj umjetnici sljedeće:
„Silva Radić. Umjetnica, likovna teoretičarka i kritičarka, sve to sazažeto je u nesvakidašnjoj ambicioznosti ove relativno mlade i nadasve nadarene ličnosti u svijetu umjetnosti. Pred slikama Silve Radić suočeni smo sa zagonetkom života… Šta je poslije ili pak, odakle smo došli!? Osjećanja koja se pred posmatračem roje, ne ostavljaju ravnodušnim, pobuđuju na razmišljanje, a ujedno vizuelno gode oku… Posmatrajući ih ulazimo u zagonetan svijet umjetnosti koji Radićeva istražuje projektovanjem oblika, ona gradi lavirint kroz koji posmatrač treba da prođe da bi saznao smisao. Za nju se početak i kraj svega na svijetu nalazi u svakoj prirodnoj pojavi, čovjekovom djelu i uopšte svemu što nas okružuje. Sveprisutna je, treba je samo otkriti i na sebi svojstven način prenijeti na podlogu, papir ili platno, a smisao će posmatrač otkriti sam. Nekad odmah, nekad će mu biti potrebno više vremena da pronikne u srž, a upravo je to ono što crteži Radićeve daju volji na maštu. Senzibilni, razumno s puno preciznosti uklapanih detalja njeni radovi nose misaonu poruku pa i kad je to samo jedna crta ili tačka na podlozi, u sebi nose poruku. Crno i bijelo, kontrasti na koje je uglavnom koncentrisana pažnja Radićeve govore i o „strogoći” i kritičkom stavu na polju umjetnosti. Bilo da je u pitanju olovka, kist ili pero, jednako se izražava svojim preciznim lakim potezom, opredmećujući misao u segmentima podijeljene cijeline. Bijele površine odišu senzibilnošću i čulnošću, nekim unutrašnjim zvukom koji se može čuti ako se posmatrač bolje udubi; zvukom koji nas vraća u davnu prošlost, na sami prapočetak ljudske jedinke i svega oko nas. Jednostavno rečeno, odišu svemirskom atmosferom I beskonačnošću svega što postoji… Kombinujući elemente prirodnih oblika s geometrijskim, želi pokazati usku povezanost, prevashodno onu koja proizlazi iz neprestanog ponavljanja životnog ciklusa, koji na kraju krajeva i tvori sve oko nas. Da li je u pitanju samo linija, više slojeva iste boje ili pak konkretan crtež određenog oblika, smisaono je oplemenjen i upućuje na umjetnički nadahnutu misao. Svijet neistraženih mogućnosti tehnike kojom Radićeva osvaja oko posmatrača. Ona pomoću samo bijele i crne postiže nedostižno, postiže da im da nijanse i da pomoću tih nijansi kaže nedorečeno, a stvarno pretoči u imaginarno. U tome leži poenta njene umjetničke filozofije kao njenog likovnog izraza. Ljudske figure ili lik kao motiv Radićeve javljaju se i u njenoj novijoj seriji crteža. Specifični su jer u sebi ne sadrže čisto likovne elemente nego se dopunjuju simbolima, jezičkim elementima, slovnim porukama i natpisima, a iscrtani su jednostavno samo linjom i ubačenim simbolima ljudskih figura, brojevima i slovima, a upućuju na određen životni ciklus i imaju određeno simboličko značenje kao i njihovo ritmičko ponavljanje koje aludira na neprekidno postojanje života. U njenim crtežima nesumnjivo ima simbolike, ali svi detalji kojima djela Radićeve obiluju, nisu prevashodno tu da bi ih posmatrač tumačio i tražio njihov smisao nego su jednostavno elementi koji dopunjavaju cjelokupan utisak i doživljaj. Specifičnost crteža ili bolje rečeno simbola kod Radićeve je dvodimenzionalnost, pa u njima možemo naći tragove egipatskog zidnog slikarstva. Na nekim se nazire čovječiji lik, jednog ili više njih povezanih i isprepletenih u jedan kao što su i ljudske sudbine isprepletene u jednom univerzumu. U centru je dakle čovjek! Ljudi kao mašine isprogramirane za obavljanje poslova, u rukama nauke, globalnih promjena i civilizacijskog iskoraka za „dobrobit” čovječanstva. Čovjek postaje mašina, „perpetum mobile”, prolazeći kroz civilizacijski uspon i pad u svojstvu nauke, njenih dostignuća, ali i negativnih uticaja koje ona sa sobom donosi.”
/Mr Lucija Đurašković/
