Kad ti sol uđe pod kožu zaljubiš se u more i brodove za cijeli život. Otac zna reć da sam se skoro rodila na brodu, na njemu i prohodala, pa kako se onda neću bavit brodovima?! – odgovara nam, s 21 godinu zasigurno najmlađa hrvatska brodograditeljica, na pitanje odakle joj ideja da uzme kormilo u ruke i pokrene vlastitu tvrtku “Ven-Zorana”, nastavljajući stopama svog oca Vedrana koji je prije 37 godina započeo obiteljski posao izgradnje malih plastičnih brodica.
Uhvatili smo Zoranu uoči sajma Dani hrvatske male brodogradnje, koji će se predstojećih dana odvijati u podstranskoj marini “Lav”, gdje će se naći i njezinih 10 brodova koji su – već prodani!
– Je, svi su našli već svoje kupce. Nama je sezona počela odavno. Radimo punom parom jedanaest i pol mjeseci u godini, a narudžbi ima toliko da mnoge zainteresirane moramo odbijati. Najviše se traži pasara “Ven 501”, omiljeni rentaški brod koji dolazi u dvije verzije trupa, kao i “Ven 501 K”, obiteljska brodica koju vole i ribolovci.
Inače, naše brodove uzimaju za osobne potrebe, za ribolov, za rentanje, ali i kao radne, a već smo se usavršili da svakom kupcu prilagodimo brod onako kako želi – priča nam Zorana, koja je zbog razgovora s nama preskočila obveze na Ekonomskom fakultetu, gdje studira drugu godinu računalstva i financija.
Vođenje ozbiljne firme i fakultet, pa kad sve to stigne, pitamo lijepu djevojku koja nas je dočekala u sportskoj odjeći u radionici u Dujmovači, gdje nastaju “Ven” brodovi.
– Sve se može. Na poslu sam od osam do dva popodne, a onda na brzinu doma ručat, presvuć se i na faks do devet navečer. Navikla sam na ovaj tempo, a posao znam u dušu jer sam s tatom i njegovim kolegama sve pratila i sudjelovala u svim fazama od nacrta broda od prodaje. Iako sam mlada, uz to i žensko u svijetu brodograditelja, nitko me ne gleda čudno. Imam veliku podršku svoje obitelji, oca Vedrana i mame Blaže, momka Luke i svojih dragih prijatelja.
A da je poduzetništvo surovo, to nije novost. Nisam htjela dizati nikakve kredite, pa sve obveze podmirujem iz tekuće proizvodnje. Administracija je koma, a stalno ponavljam, ali moram, da u Hrvatskoj nedostaje državne potpore za male proizvođače. Nema natječaja na koji se nismo javili, poslali dokumentacije ko za doktorat iz kvantne fizike, pa opet ništa! Priča o poticajima i potpori mladima uopće ne stoji i to me ljuti – oštro će djevojka koja se trudi pratiti sve izazove koje nosi svijet brodogradnje i poduzetništva, pa zna sve o dijelovima, materijalima, isporukama, a svoju firmu uskladila je sa svim EU-ovim certifikatima za tipsku proizvodnju brodova, što posjeduje mali broj brodograditelja.
U radnim pogonima u Dujmovači zapošljava desetak ljudi, a u pripremi je još jedna radna hala. Firma “porine” stotinjak brodova godišnje, različitih modela. Cijene su od 3000 eura pa naviše, a u ponudi je i nautička oprema. Zorana naglašava da su joj upravo ljudi glavni resurs jer brodice nastaju prvenstveno trudom ljudskih ruku, pazi se na svaki detalj.
Mlada brodograditeljica kaže da bi mogli raditi i tri puta više brodova, te proizvesti i desetak različitih modela s obzirom na zahtjeve tržišta, samo da imaju bolje uvjete rada i potporu države.
– Moram priznati da smo jako zadovoljni zanimanjem kupaca. Znaju zvati u svako doba dana i noći, a za svakog treba imati strpljenja. Iako se predstavljamo samo na domaćim sajmovima, strani kupci nas lako pronađu, pa naši brodovi idu u Švedsku, Mađarsku, Sloveniju, Njemačku, Australiju… Zapravo, brod prodaje brod. Bilo je ponuda da dio firme prodam strancima, ali o tome ne želim ni čut’! Volim ovaj grad i želim tu ostati – odlučna je Zorana Neveščanin.
