U čašu sa stopom sipao sam mediteranskog vina do pola. Onda sam u vino iscijedio nekoliko kapi limunovog soka. Tako me naučio otac da činim, jer je tek onda vino tropolušo.
Umro je Predrag Matvejević, veliki Mediteranac. Podigao sam čašu prema karti Svijeta iznad radnog stola, u pravcu Sredozemlja. Zbogom, Meštre od pera.
Matvejević je napisao „Mediteranski brevijar“, remek-djelo prevedeno na „sve“ svjetske jezike. S doktoratom na Sorboni, bio je doživotni počasni potpredsjednik Međunarodnog PEN-a u Londonu. Premda rođen u Mostaru prije 85 godina, naučio nas je „da se Mediteranac ne rađa, nego se Mediterancem postaje“. I da se „narodi razlikuju i po tome kako nazivaju more, koliko imaju imena za nj, kako se njime služe«. I da se »obale dijele na one koje su krštene i one koje to nisu«. I da niko »ne poznaje cijeli Mediteran«, gdje »poetika skromnoga još nije sačinjena«, i gdje »tijelo stari brže od duha«. Matvejević je definisao Mediteran, zbog čega je i kićen širom svijeta lovorovim vijencima.
U sred stađuna od obalnih karnevalskih fešti, koje su po Matvejeviću „na raznim stranama zadavali brige i vlasti, i vjeri, i zakonu«, javio sam ocu da je velikan preminuo. U tome je bilo izvijesne doze crnog humora, jer je moj otac – najstariji zalivski frizer, čovjek koji je šišao čak pet generacija iz pojedinih familija, i koji je brijao Iva Andrića – pod stare dane postao čovjek iz vica, koji za razliku od drugih ljudi koji ruke peru tri puta dnevno, to čini četiri puta: prije doručka, ručka, večere, i poslije kakve sahrane. U maloj sredini svi se znaju, i red je izraziti saučešće bližnjima. A njih se sabralo podosta tokom 73 godine života mog oca. Svaki put kada se sretnemo, a to je dvaput sedmično, upoznaje me s novitadama: »Umro je Đuro K. Znaš li da je umro Filip Z? Danas je sprovod Tripu Š…« I sad, iako je živa enciklopedija mnogih bokokotorskih porodičnih linija i krvnih veza, otac me pozvao i upitao: – Izvini, ko je taj Matvejević? Jesam li ga znao? – iskreno zabrinut da bi možda mogao preskočiti dužnost koja se na pjeni od mora podrazumijeva, te ne otići na saučešće familiji.
Do srca me ganulo to što je otac bio spreman da ode i izrazi saučešće porodici Matvejević.
Do kraja lista, neka se ređaju svevremenske misli upokojenog poznavaoca geografije za koju su stari mudraci smatrali da se proteže dokle raste maslina…
»Je li sjeverna granica Mediterana crta do koje idu Sefardi?
»Primorci se među sobom razlikuju po samu odnosu spram mora; jedni podižu kuće uza nj, drugi se odmiču od njega da ne izgube čvrsto tlo pod nogama.
»Više je znoja proliveno u krčenju padina za vinograde nego za podizanje piramida. Loza je starija od povijesti Mediterana. Gdje god je bilo loze i vina, bilo je uljuđenosti i umijeća, ludosti i pjesništva. Tragedija koju je u vinogradima prouzročila filoksera jedna je od najvećih Mediterana – domovine tragedije.
»Smokva preuzima i produžuje mediteransku među tamo gdje sustaje maslina.
»Karta je bila dio strategije: pomorski narodi čuvali su je u tajnosti. Zemlje koje nisu dale službeni položaj kartografiji ne bilježe velikih pomorskih pothvata. Dobra posada broda, koja duže plovi zajedno, kadra je stvoriti vlastiti dijalekt.
»Jerusalim, središte svijeta po kršćanskom učenju, svetište je Mediterana.
»Nacionalnost je često bila kolebljiva na Mediteranu.«
Neka ti je, veliki Mediteranče, laka zemlja kao pero masline.
/Nikola Malović/
