Ono čime se pametan ponosi, Dubrovnik sakrije u kinu Sloboda – parafraza te narodne poslovice pala mi je na pamet nakon predstave Smrt u Dubrovniku, crnogorskog redatelja Petra Pejakovića a u produkciji Dramskog studija Prazan Prostor i Akcije za ljudska prava, odigrane prošlog vikenda u sklopu festivala ZNA-DU.
Na sceni progovaraju osobna sjećanja i arhivski materijal o strahotama na dubrovačkom ratištu, pljački konavoskih kuća, mučenjima u Morinju, potpunom moralnom rasapu, kontraadmiralu Krstu Đuroviću i njegovom protivljenju agresiji na Dubrovnik i Hrvatsku, smrti Milana Milišića i Pava Urbana… Potresno, iskreno, odvažno, katarzično, britko, ogoljeno – ali doslovno.
Takva predstava trebala je igrati tamo gdje po sadržaju, temi, odjeku pa i naslovu pripada – u Kazalištu Marina Držića. Ali ne. Hrabri umjetnici, predstavnici one razumne Crne Gore koju tamo skoro nijedna kazališna kuća ne želi gledati ni čuti, lani su u Splitu na Marulićevim danima ovjenčani titulom ‘najbolja predstava u cjelini’. U Dubrovniku su nagrađeni zatvorenim vratima KMD-a u cjelini i Grand prix šutnjom. Vodstvo KMD-a je, navodno, znalo da će predstava doći u Grad, ali su stalno smišljali nove izgovore da je ne prime: da nema slobodnog termina, da je raspored pregust, da im je pas pojeo zadaću… Na kraju je vuk pojeo magare, a ekipa iz Crne Gore vjerojatno progutala knedlu kad je shvatila s kakvim se nazovi uvjetima mora izboriti u Slobodi. Ali, nije odustala.
Od Crne Gore stalno tražimo da se nedvosmisleno odredi prema onome što se dogodilo u ratu, a kad to učini predstavom koja predstavlja uljuđenu, mirnu i samostalnu Crnu Goru kakva nam u susjedstvu treba, mi je sprašimo u kino koje nema dostojne uvjete ni za predstavu Maša i Medvjed!
Smrt u Dubrovniku korak je prema normalizaciji, pomirenju i zbližavanju – zato je Dubrovniku važna. Čemu strah od predstave? Je li se vodstvo KMD-a prepalo da će teatar uplesti u ljevičarski ton Zbora navodne avangarde Dubrovnik (ZNA-DU) i tako ražestiti vlast? Bi li mu to narušilo dosad uspješno realizirano programsko načelo “ne talasaj” zbog čega je to vodstvo nagrađeno, evo, već trećim mandatom?! Možda se pročulo da u predstavi ima previše golotinje pa bi to kod nekih osjetljivijih duša probudilo ‘traumatična sjećanja‘ na Elementarne čestice?
Drugo, gdje su u gledalištu te silne posvuduše, predstavnici vlasti čije face ‘vrište’ iz fotogalerije sa svakog domjenka? Gdje su ti političari, ‘kazališni znalci‘ i spasioci, ti Mitch Buchannoni dubrovačke kulture koji do podne spašavaju jednu, a od podne drugu javnu ustanovu u kulturi? Nema ih jer im je domet kazališnog ukusa Kafetarija – ne ona kultna iz 1978., već ona katastrofalna iz 2024.! Pohvalno, kolegama su došli dati podršku tek neki glumci, članovi ansambla KMD-a koji, ironično, imaju najmanje veze s onim o čemu predstava govori!
Smrt u Dubrovniku je anatomija jednog sramotnog autogola za Grad. Činjenica da se u sveopćoj polarizaciji hrvatskog društva u Dubrovniku već godinama bez incidenata, zabrana, opstrukcija lokalne vlasti, prosvjeda i smetnji održava festival koji okuplja intelektualce i umjetnike lijeve provenijencije, pa i srbijanske studente-disidente a da im pritom ni dlaka s glave ne fali, pohvala je i dika za slobodarski Dubrovnik. Time bi se svi, naročito oni koji Gradom upravljaju, trebali ponositi. Ali, ono čime se pametan ponosi, u Dubrovniku… A znate već!
/Bruno Lucić – Dubrovački Vijesnik/
