Danas je Gradska luka zatrpana trajektima i kruzerima, ali dobro je podsjetiti kako je izgledala potkraj 19. stoljeća.
I tada je bilo živo! Možda će vas zanimati… znate li kada je Split doticalo čak 16 parobrodarskih pruga? U to je vrijeme grad završavao s težačkim kućicama Veloga Varoša, Dobroga, Manuša i Lučca.
U dnu “školjke” Gradske luke ‒ koju već zatvara lukobran ‒ naziru se zidine Lazareta, visoki zvonik crkve sv. Petra, slikovito pročelje Dioklecijanove palače i skladni niz kamenih trokatnica. Lijepi, ali dotrajali romanički zvonik sv. Duje već petu godinu prekriva divovska drvena skela natkrita prostranim krovom, a kampanel će njome ostati “okovan” punih 26 godina!. U starom dijelu luke podno Palače stacioniraju puljiški trabakuli, zapravo prodavaonice voća, sočivica, keramike i po koji ćozotski ribarski bragoc. Na malom Mletačkom gatu postavljena su dva kandelabra s lučkim svjetlima.
Zgrada Lučke kapetanije još nije izgrađena. Na istoku je blatnjava Nova obala, nastala nasipanjem zemlje iz željezničkog usjeka. Na prostoru Zlodrine poljane podignuta je prva omanja željeznička stanica na “slijepoj” pruzi Split-Siverić, a pred njom, bliže moru, prizemnica “Kavane u luci” s velikom ostakljenom verandom. U samom kutu, podno poluotočića Bačvice (Katalinića briga), niknula je velika stambena zgrada obitelji Katalinić s prostranim vinarskim podrumom.
Otkako je dovršen lukobran, promet u luci rastao je iz dana u dan. Kamenih gatova na Istočnoj obali još nije bilo, postojao je samo manji drveni pristan. Postavljeno je i osam velikih plutača za privez.
Dok su manji brodovi (bracere, bragoci, gaete, golete, leuti, logeri, peligi…) pristajali uz obalu, oni veći (brikovi, barkovi, brigantini, nave, škuneri te drveni i željezni parobrodi na vijak ili kotače) ostajali su razasuti na sidrištima. Dnevno je u luci bilo do dvadesetak velikih brodova što je otežavalo manevriranje, pa je često dolazilo do manjih oštećenja.
Naročito je bilo opasno kad bi zapuhao “donji vitar”. Najviše se rukovalo vinskim bačvama, ali, vjerovali ili ne, Split je tada doticalo čak 16 parobrodarskih pruga! Devet ih je bilo “Lloydovih”: Dalmacija ‒ Albanija ‒ Krf, Dalmacija ‒ Albanija ‒ Preveza, zatim brze: Trst ‒ Kotor i Rijeka ‒ Kotor, te trgovačke: Rijeka ‒ Kotor ‒ Trst ‒ Split ‒ Metković, Rijeka ‒ Split ‒ Metković, Split ‒ Metković i Split ‒ Brač ‒ Jelsa.
Četiri linije održavala je tvrtka “Rismondo”: Trst ‒ Split ‒ Metković, Split ‒ Metković te Split ‒ Brač ‒ Jelsa (dvaput tjedno).
Na po jednoj su plovili brodovi kompanije “Švrljuga”: Rijeka ‒ Split ‒ Metković ‒ Gruž, “Chiarini”: Trst ‒ Split ‒ Metković, te “Dubrovačkog konzorcija”: Trst ‒ Split ‒ Dubrovnik ‒ Bari.
U osnutku je bila i nova viška tvrtka koja će povezivati Split sa srednjodalmatinskim otocima. Osim toga, u talijanskom Parlamentu upravo se raspravljalo o uvođenju dviju transjadranskih pruga u polasku iz Venecije i Barija. Posade raznih zastava davale su Splitu pečat međunarodnog pristaništa.
Dok su kapetani i časnici sjedili po kavanama, mornari su posjećivali brojne krčme i konobe. Cvjetala je proizvodnja konopa (gomena, lancana, traine, arganela, grativa za jedra…). Konopari su tada bili najbrojnija zanatska struka u gradu. Baš u lipnju te iste godine poduzetni je kavanar Tocigl organizirao prve izlete do biševske Modre špilje za koju se pročulo po Europi otkako je njene jedinstvene ljepote u bečkom listu “Neue Freie Presse” predstavio oceanolog i slikar barun Eugen von Ransonnet Villez. Iz promičbene obavijesti saznajemo da se iz Splita isplovljavalo u 6 sati parobrodom prve klase “Psyche”, a vraćalo u 18 sati.
Na Visu se boravilo od 12 do 15.30 sati, a putovanje, ulaz u Modru špilju i ručak a table d’hotel ukupno su koštali 5,50 fiorina. Na brodskoj palubi svirao je orkestar, a tijekom plovidbe posluživalo se hladna jela, pića, vino, pivo, sladoled…
U prvom izletu sudjelovalo je stotinu Splićana. Bili su toliko oduševljeni da je iduće nedjelje broj porastao, pak je osim “Psyche” za Biševo zaplovio i parobrod “Dinara” iz flote tvrtke “Rismondo”. Ista je kompanija tijekom ljeta priređivala i redovite izlete po Kaštelanskom zaljevu do Trogira ili do omiškog i makarskog primorja…
To se odvijalo stotinu godina poslije pada Bastille ili 139 godina prije ovogodišnjega ljeta. Splitska se Općina nalazila već sedmu godinu u rukama hrvatskih narodnjaka (gradonačelnik Gajo F. Bulat) ali se još uvijek nije oporavila od dugova i financijskih tereta koje joj je nanijela kampanilistička i hazarderska uprava bivšeg autonomaškog poteštata Antonija Bajamontija. Dakle, bilo je to godine 1889, a Split je tada brojio 15.500 stanovnika.
/Prof. Frano Baras/
