Venecija ima oko 55.000 stanovnika, a u grad svakoga dana dođe još oko 70.000 turista. Talijani su izračunali da gosti s kruzera većinu novca troše na brodovima i pune džepove američkim kompanijama, a ne u lukama u koje pristaju na samo nekoliko sati
– Problem je što je Venecija za turiste poput neke vrste Disneylanda, a trebali bi zapamtiti da je to grad u kojem se živi – kazao je Marco Caberlotto iz skupine nezadovoljnih stanovnika lijepoga “grada mostova” koji prosvjeduju protiv velikih kruzera i masovnog turizma, piše Guardian.
Venecija ima oko 55.000 stanovnika, a u grad svakoga dana dođe još oko 70.000 turista. Pola tih turista dolazi u grad na samo jedan dan, a Caberlotto tvrdi kako većina njih samo želi napraviti “selfie” na Trgu svetog Marka prije nego se vrate na svoje goleme brodove.
– U bilo koje doba dana većina ljudi u gradu su turisti i sve je njima prilagođeno, pa to lokalne ljude počinje iritirati – rekla je stanovnica Venecije Michela Scibilia za The Telegraph.
Tijekom protekle 2015. godine u Veneciji je pristao 521 kruzer, a česta uplovljavanja ovih divova remete osjetljivi ekosustav gradske lagune. Veneciju godišnje obiđe 1,8 milijuna posjetitelja s kruzera, no oni su tek manji dio ukupne brojke od 25 milijuna turista godišnje.
Venecija ima goleme probleme s neodgovarajućom infrastrukturom za toliki broj turista, pa, primjerice, u centru grada postoji samo osam javnih zahoda i gotovo svi se zatvaraju u 19 sati. U lokalnim novinama često se mogu vidjeti fotografije na kojima turisti mokre u kante za otpad.
U gradu se za noćenje nudi oko 30.000 kreveta, a cijene najma su paprene ponajviše zbog stranih kupaca nekretnina koji pokušavaju dobro zaraditi iznajmljivanjem soba u popularnoj Veneciji. Stanovništvo grada nestaje i godišnje u prosjeku iseljava se oko tisuću ljudi. Visoke cijene tjeraju i slabo plaćene radnike koji se sele na kopno i svakodnevno putuju u Veneciju.
– Danas nije neuobičajeno otkriti da ste jedina osoba koja živi u kvartu, a u svim ostalim stanovima su turisti koji su tu samo kratko – kazala je Luisella Romeo koja radi kao turistički vodič.
Članovi skupine Comitato NO Grandi Navi prosvjedima pokušavaju zaustaviti ulazak divovskih kruzera u grad.
Studija iz 1988. godine je predvidjela strategiju turističkog razvoja grada i postavila maksimum broja turista koji dnevno mogu ući u grad na 20.750, a to je manje od trećine broja sadašnjih posjetitelja.
– Grad je na rubu kolapsa. Potrebne su drastične mjere da bi se nešto promijenilo. Čak i turistima Venecija nema smisla bez njezinih stanovnika. Potrebne su mjere koje bi pomirile turistički razvoj sa stanovnicima – kazala je Scibilia za britanski list.
U Veneciji se tako ponovno zaoštrava borba protiv ulaska velikih kruzera u gradsku lagunu, a i lani je, primjerice, više od 100 tisuća ljudi potpisalo online peticiju u kojoj je, između ostaloga, pisalo: “Uništavamo jedno od svjetskih čuda, Veneciju, i to za profit nekolicine ljudi koji dovoze svoje brodove dvostruko veće od Titanica”.
Prema nekim predviđanjima, zbog kruzera i masovnog turizma 2030. godine mletačka prijestolnica neće imati ni jednog stanovnika. Ipak, mnogi su spremni zažmiriti kada vide turiste, koji su smješteni u hotelima, jer oni gradu donose novac. Dio njih raduje se i gostima s kruzera jer im, kako tvrde, “napune džepove”. Je li zaista tako pitali smo mr. Mirka Petrića, višeg predavača Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, koji se spoznajama o prirodi takvog turizma počeo baviti sredinom prošlog desetljeća, isprva kao zainteresirani građanin, a kasnije i znanstveno, odnosno sociološki u smislu utjecaja kruzerskog turizma na urbane tokove u gradovima na istočnoj jadranskoj obali.
– Riječ je o sredinama s vlastitim komunalnim tradicijama, koje sežu duboko u srednji vijek, te osobitim – mediteranskim – tretmanom javnog prostora, koji je otvoren i upotrebljiv duljim dijelom godine, na način na koji to nije u zemljama sjeverne Europe. Iako kruzerski turizam nedvojbeno utječe na urbane tokove i, primjerice, u pribaltičkim zemljama, ondje je takav utjecaj manji nego u zemljama mediteranskog dijela Europe, gdje kruzerski turizam može doslovno dovesti do smrti urbanosti kao što se nažalost dogodilo u Dubrovniku, ili u Veneciji – naglašava Petrić, koji dodaje:
– Prva točka od koje treba poći, jest ono o čemu se kod nas najviše govori, kad se zagovara kruzerski turizam. To je stanovita ekonomska korist za koju odgovorni tvrde da ova vrsta turizma donosi. Takve su tvrdnje neodržive, barem kad se gleda dugoročna korist odnosno šteta. Tako ispada da su ili neinformirane, što je samo po sebi pogubno, ili zlonamjerne, odnosno manipulatorske. Da bi se shvatilo zašto je tome tako, valja znati kako funkcionira kruzerski biznis, odnosno na kakvim osnovama on donosi vlasnicima samo nekoliko globalnih korporacija koje kontroliraju tu djelatnost milijunske profite. Ross A. Klein, jedan od najistaknutijih istraživača ove tematike, opisao je ekonomiku kruzerskog biznisa kao “turning water into money”, odnosno pretvaranje vode u profit. Samo, ta je “voda” naše ili druga svjetska mora, a ekološke štete koje u njima kruzeri čine su goleme i u moru poput Jadrana teško – ako uopće – otklonjive.
O tome je argumentirano pisao dr. Hrvoje Carić. Prema njegovim dokumentiranim navodima, bilo kakva “zarada” od kruzerskog turizma u našim prilikama je sedam puta manja od novca koji bi bio potreban da se otklone ekološke štete koje kruzeri čine u Jadranu. Samo, te se štete ne otklanjaju! Što znači da praktički za male novce nepovratno uništavamo čisto i biološki raznoliko more, jedan od rijetkih resursa koji nam je preostao.
Uz pionirski rad dr. Carića na izračunu šteta i praćenju zagađenja na Jadranu, kod nas, kaže naš sugovornik, nažalost, ne postoji niti jedna služba koja bi se ovim mjerenjem ekološkog utjecaja kruzera sustavno bavila.
– O kakvim je razmjerima ekološke devastacije riječ, može se, međutim, ilustrirati i bez mjerenja ekološkog utjecaja na more, samim navođenjem broja putnika i opisom područja na kojem se nalaze. Za ilustraciju, spomenut ću podatak koji je iznesen u pionirskoj i još uvijek mjerodavnoj studiji koju je prije deset godina izradio Institut za turizam.
Ondje se navodi da je u američkoj državi Kaliforniji 2001. godine broj kruzerskih putnika dosegnuo brojku od 650.000 te da je to ondje bio znak za svojevrsnu ekološku uzbunu. U svakom slučaju, javila se velika zabrinutost i pristupilo izradi mjera zaštite.
U Dubrovniku je, dotle, broj kruzerskih putnika već 2006. prešao 600.000, u zatvorenom jadranskom moru! Možemo samo zamisliti kakvu ekološku štetu brodovi koji ih prevoze stvaraju ovdje, no o njoj se vrlo rijetko govori, čak nakon što je broj “dubrovačkih” kruzerskih putnika prešao milijun godišnje, a raste i u drugim jadranskim lukama, ukazuje sociolog.
On spominje još nekoliko ilustracija iz studije Instituta za turizam, u kojoj su prvi put u nas izloženi navodi iz dobro proučene svjetske literature.
– Prema ondje iznesenim podacima, jedno pristajanje većeg kruzera u luci zagađuje zrak ispušnim plinovima kao 2000 automobila i kamiona u godini dana! Po putniku, kruzeri ispuštaju u okoliš 20 do 40 litara tzv. “crne vode” ili fekalne, te 120 do 340 litara drugih otpadnih voda. Ispuštaju se i teški metali, patogeni organizmi koji se talože na dnu mora, foto i medicinski otpad i slično. U zatvorenom kotorskom zaljevu, kao što pišu lokalni aktivisti u blogovima, goleme količine vrlo tople vode koja se ispušta tijekom privezanosti kruzera u luci, ugrožavaju život u podmorju.
Svaki putnik “proizvede” 3 do 4 kilograma komunalnog otpada dnevno, što je 3 do 4 puta više od gostiju u hotelima jer se koristi puno plastičnog pribora za jelo.
Kruzer s 3000 putnika dnevno također proizvede 55 do 85 litara opasnog otpada. Potrebno je samo pomnožiti sve ove brojke s brojkama o broju putnika o kojima sa žarom u očima govore naši gradonačelnici i turistički djelatnici.
Paradoks u svemu jest da od ovoga svega zapravo nema zarade ni za koga osim za kruzerske korporacije. Da je tome drukčije ne bi se moglo dogoditi da Carnival, jedna od najvećih takvih korporacija, ima u 5 godina kumulativni profit od 1,3 milijarde američkih dolara, te pritom na takvu svotu plati ukupno u SAD-u, međunarodnih i lokalnih tek 1,1 posto poreza! Ovo je moguće stoga što je proces “pretvaranja vode u novac” pomno osmišljen.
Putnici provode većinu vremena na brodu, plove međunarodnim vodama, a na kopno izlaze uglavnom samo po nekoliko sati. Sve je osmišljeno tako da novac ostaje na brodu. Približno 75 posto prihoda kruzera otpada na cijene aranžmana koje plaćaju putnici, a ostalo se uprihodi od potrošnje na brodu.
U tih potonjih 25 posto najveća je zarada. Kruzerski turisti kad izađu na kopno troše znatno manje svote od onih koje ostave na brodu. U istraživanju koje sam provodio u splitskoj povijesnoj jezgri, pojedini trgovci su mi izjavljivali da kruzerski turisti često kupuju i čokoladicu ili jeftini suvenir “na karticu” jer često niti imaju kada niti uopće žele mijenjati novac u lokalni, informirao nas je viši predavač Odjela za sociologiju.
Još u sedamdesetim i osamdesetim godinama putnici na tzv. love boats, ostajali su na destinaciji uplova i po nekoliko dana. Danas, u vremenu “diznifikacije” sadržaja na brodovima, to je vrijeme svedeno na nekoliko sati.
– Valja reći da je ono što osobito oštećuje lokalnu zajednicu, a ujedno i razlog zbog kojega kruzerske korporacije profitiraju na način na koji je to opisano, i to što lokalna zajednica, zadužujući se za to u inozemstvu, mora graditi lokalnu lučku infrastrukturu. U to kruzerske korporacije ne ulažu, nego očekuju da ih to dočeka. Pridodaju li se troškovima koji bi bili potrebni za sanaciju ekoloških šteta, i troškovi gradnje lučke infrastrukture, vidi se na kakvom je “dobitku”, odnosno na kakvoj je šteti lokalna zajednica. Sve u svemu, može se reći da jača globalni otpor kruzerskom biznisu, i to ne samo na mjestima koja od njega najviše trpe, kao što je Venecija, nego i šire – naglasio je Mirko Petrić.
Piše Lola Wright
Foto Hanza media
