Starija od Hajduka, naša će Peškarija 31. marta proslaviti svoj 127. rođendan.
Premda joj posve sigurno nitko od nas neće čestitati, a i neće se paliti vatrometi niti peći torte – ostat će za sva vremena zapisano kako je ribarnica grada Splita jedina na svijetu na kojoj niti usred ljeta, točno u podne, kada je sunce najjače – na niti jednoj ponuđenoj ribi nećete naći muhu.
Tu činjenicu možemo zahvaliti savršenom pozicioniranju građevine. Peškarija je, naime, “prva susida” živih izvora sumpora u toplicama. A od vonja sumpora muhe bježe, rekli bi – k’o bez glave.
Do 1890. godine Splićani su frišku ribu kupovali na bancima poslaganim ispred crkve svetoga Frane, tako da je otvaranje Peškarije, izgrađene po projektu inženjera Ante Bezića – izazvalo potpuno oduševljenje.
U ono vrijeme ostakljeni krov, koji počiva na nosačima od lijevanog željeza, potom bazilikno osvjetljenje, niz visoko postavljenih otvora za ventilaciju, pa kameni stolovi, divno popločan pod – sve je to bio posljednji hit, potpuni vrh inženjerske konstrukcije.
Tako je, koliko god vi ne obraćali pažnju na to – i danas. Naša je Peškarija raj za oči. I pritom ne mislimo samo na ponudu. Idući put kada budete na tom kultnom splitskom mjestu, malo bolje promotrite, recimo, troja željezna vrata.
Njih je izradio onda vrlo cijenjeni meštar Lovre Aržić. Promotrite i stupove, na svakom je izveden grb našeg grada. Nekada se uistinu radilo za vijeke vjekova. S dušom. S mjerom. Od srca.
A baš tako, od srca, radi i jedna Šibenčanka, premda – koliko je dana odradila na Peškariji, slobodno može proći kao naša fetiva. Ime joj je Jelena, prezime Verić.
– Moja je pokojna mama Vesna radila na Peškariji, prvo u Šibeniku, a od 1980. ovdi, u Splitu, od tada sam i ja tu. Radila sam uz nju kao djevojčica i s vremenom preuzela posao – veli nam Jele.
I neće na njoj sve stati, a ne – ona je već u posao uvela i kćer Borku i sina Nenu, mladost koja se ne boji teškoga rada, mladost vrijednu toliko da vam je divota ih gledati.
– Cila je naša familja u ribarstvu, rođaci i kumovi plove i bacaju mriže, a mi ulovljeno nudimo na prodaju. Sve što vidite je ulovljeno u Šibenskom akvatoriju, od Kornata prema Skradinu – otkriva nam tajne zanata Jelena i dodaje:
– Manje-više sve kupce poznajem, od njih vam je osamdeset posto predivnih ljudi i to nije laskanje nego istina! Zato ponekad dođemo raditi premda nema računice ni isplativosti, ali ne mogu svoje vjerne mušterije ostaviti bez ribe – priznaje nam.
Peškarija je poput živog bića! Ne samo mjesto trgovine, već mjesto za druženje.
Sigurno je da vam tamo neće biti dosadno, ako se potrudite upoznat ćete “pola grada”, a i druga polovica navrati često. Svega tu ima, od ćakule do batuda, koje nisu zaboravljene, sve do legendi koje se prenose s banka na banak, od sipe do srdele, priko zubaca do škampi.
Tu je i Žila, rečeni Joško Bačić, kod njega se isplati očistiti taman kupljenog “porcijaša”, a prije toga, naravno, svratit do urara Zlatka Ivulića – da vas posavjetuje što kupiti. I kod koga, naravno. Jer, sve je bitno. I “Dobro jutro, šjor!” i “Aj k vragu!” Ponekad, samo ponekad, Peškarija pari portal za ulazak u neka davna, skoro zaboravljena, a lijepa vremena. Svratite, nećete požaliti.
