Dubrovačka luka Gruž u sumornom raspoloženju, jednakom oblačnom i fjakavom vremenu koje je na Jadran donosio jaki jugo sa Otranta, ispraćala je u jutro tog 16.decembra 1940.godine na dugu i neizvjestan put preko okeana, stari trgovački parobrod „Srebreno“.
U svijetu je već duže od godinu dana bjesnio rat, a Kraljevina Jugoslavija, iako kao zvanično neutralna tada nije bila na strani nijedne od zaraćenih strana, već je trpjela gubitke svoje trgovačke flote. Tako su i Dubrovčani tog jutra ispraćali „Srebreno“ sa neizvjesnošću i strijepnjom u grudima jer već dva mjeseca nije bilo nikakvih vijesti o „Durmitoru“, još jednom od brodova Dubrovačke parobrodarske plovidbe, kompanije kojoj je pripadalo i „Srebreno“. Kasnije se tek saznalo da je neutralni jugoslovenski „Durmitor“ koji je sa teretom soli plovio iz španske luke Torevieha za Japan, tada već na Indijskom okeanu bio zarobljen od strane njemačke pomoćne krstericve – rejdera „Atlantis“…
„Srebreno“ preko čijih su crnih bojkova velikim bijelim slovima sa obje strane bila ispisana riječ „Jugoslavija“, trebalo je pod „zaštitom“ tog natpisa i neutralne jugoslovenske zastave koja mu se vijorila na krmi, da preplovi Mediteran i Atlantik gdje su vrebali ratni brodovi i podmornice zaraćenih strana i da iz turske luke Mersin, preveze 5.000 tona rude hroma za Filadelfiju u SAD. Prazan brod iz Dubrovnika je za Tursku isplovio sa posadom od 23 pomorca i komadantom, kapetanom Božom Derikosom na čelu, a „Srebreno“ je pri odlasku iz matične luke, ispratilo dosta Dubrovčana kao i pozdrav zvona sa kampanela crkve Gospe od Milosti iz samostana na Dančama. Stari parobrod otpozdravio je dugim fišćem svoje sirene, ni ne sluteći da se na taj način posljednji put oprašta od svoje matične luke…
„Srebreno“ je inače, izgrađeno daleke 1901. godine u Velikoj Britaniji, pod imenom „Leopodina“, za poznatog dubrovačkog brodovlansika Iva Račića. Brod dugačak 102 i širok 14,3 metara bio je nosivosti 5.845 tona, a brzinom od samo 9 čvorova pokretao ga je klipni parostroj snage 1.200 konja. Godine 1923. „Leopoldina“ mijenja ime u „Srebreno“ jer je u međuvremenu brod ušao u flotu novoosnovane Dubrovačke parobrodarske plovidbe. Bio je to jedan od najstarijih jugoslovenskih teretnih parobroda ali je i kao takav „Srebreno“ došao u priliku da dobro zarađuje jer je zbog velikih gubitaka brodova u ratu što je u svijetu započeo septembra 1939., na tržištu vladala velika potražnja za brodskim prostorom, a vozarine su značajno porasle – doduše ne i dovoljno da isprate ogroman porast rizika po brodove i njihovu posadu od ratnih dejstava strana u sukobu. Tako je i staro „Srebreno“ tog 16.decembra 1940. krenulo iz Dubrovnika u lov na zaradu, ali i na susret sa svojom konačnom sudbinom.
Brod je plovio južno prema Otrantskim vratima, držeći se što bliže jugoslovenskoj obali jer je u njenim vodama još uvijek bio relativno siguran od mogućeg napada italijanskih snaga koje su već tada uveliko ratovale u Albaniji i Grčkoj. Olujni jugo međutim, praznom i kao takvom, prilično teško upravljivom brodu, stvarao je velike probleme, pa je kapetan Derikosa odlučio da se sa „Srebrenom“ skloni u zaliv Trašte, južno od uklaza u Boku, kako bi se tu zaklonio dok prođe najveće nevrijeme. Tu je međutim, brod ostao samo nekoliko sati, pa se Derikosa kada mu se učinilo da jugo pomalo pada i smiruje se, naredio da brod pokrene strojeve i isplovi na pučinu po mrkloj noći, oko 4 sata ujutro 17.decembra. Međutim, samo pola sata nakon što je digao sidro i krenuo iz zaliva Trašte dalje južno prema Budvi, „Srebreno“ je svom snagom, naletio na hrid Kalafat, lokalnom stanovništvu poznatu i kao seka Albaneze. Oštri vrh podvodne stijene koji je bio na samo metar dubine ispod površine mora, zario se u lijevi bok parobroda, u visini strojarnice i zaglavio se između rasparanih limova brodskog trupa. Tresak i škripa uz veliki prodor vode u strojarnicu, izazvali su paniku među posadom „Srebrenog“ koja je u prvi mah pomislila da je brod torpedovan ili da je naipao na minu. Ubrzo su međutim, uvidjeli što se zapravo desilo, pa se situacija smirila tim prije što je u prvi mah izgledalo da će se brod moći sam odsukati sa hridi, a pumpe su uspijevale da se nose sa prodorom mora kroz rupu na trupu. Kapetan Derikosa izdavao je naređenja da se brod prebacivanjem balasta i vožnjom napred-nazad, pokuša sam odsukati, a radio-vezom o havariji je obaviještna i centrala Dubrovačke parobdoraske plovidbe čiji su stručnjaci već 19.decembra, parobrodom „Lapad“, prispjeli na lice mjesta i pregledali nasukani brod koji je i dalje bio „zabiden“ na vrhu hridi pred uvalom Žukovac. Konstatovano je da je šteta na „Srebrenom“ relativno mala i smatralo se da će se brod moći odsukati, a zatim i uputiti na popravak u brodogradilište u Splitu. Kako tada na jugoslovenskom dijelu Jadrana nije bilo specijalizovane pomorkse kompanije za spašavanje nasukanih ili potopljenih brodova, iz uprave Dubrovačke parobrodarske plovidbe, za pomoć su se obratili Kraljevskoj mornarici, odnosno njenom Pomorskom arsenalu u Tivtu. Tako je već u podne 19.decembra do nasukanog „Srebrenog“ iz Tivta doplovio „Spasilac“ – specijalni brod Kraljevske mornarice za spašavanje plovila i podršku ronilačkim operacijama. Nakon detaljnog pregleda, i posada „Spasioca“ je zaključila da se „Srebreno“ može odsukati i otegliti na popravak, ali je za to trebalo sa oštećenog parobroda prvo iskrcati oko 800 tona goriva – uglja, i time olakšati „Srebreno“, te potom minirati vrh hridi koja mu se zabila u strojarnicu, privremeno „prikrpiti“ brod i otegliti ga na sigurno. Vremenske prilike do tada su se smirile, što je olakšavalo posao spasilačkim ekipama i davalo dodatnu nadu u uspjeh. Pored nasukanog „Srebrenog“ bili su „Spasilac“ i remorker Kraljevske mornarice „Jaki“, počele su pripreme za miniranje vrha podvodne hridi za koje se računalo da će biti završeno do kraja mjeseca, a iz Arsenala u Tivtu na lice mjesta dotegljenja je i barža nosivosti 200 tona preko koje se počelo iskrcavati ugalj sa broda na obalu. Na tim je poslovima bilo angažovano ukupno 49 ljudi – 23 članova posade „Srebrenog“ i 26 radnika Arsenala i pripadnika Kraljevske mornarice. Optimizam i vjeru spasilaca u uspjeh međutim, samo dva dana prije nego što se očekivalo miniranje stijene, ugasilo je naglo pogoršanje vremenskih prilika i nova oluja koja je počela krajem decembra. Ponovno je počelo duvati olujno jugo, valovi su narasli i velikom žestinom udarali u bokove nasukanog broda. Po palubi „Srebrenog“ se više nije moglo kretati bez opasnosti, pa je rad na miniranju grebena i iskrcavanju uglja morao biti obustavljen. Olujno more prekinulo je čelik čela kojima je za „Srebreno“ bila vezana barža i bacilo ju je prema obali, a brodovi koji su bili angažovani u operaciji spašavanja nasukanog parobroda, morali su se skloniti na sigurno. Na „Srebrenom“, prepuštenom na milost i nemilost silama prirode, zavladala je panika među preostalom posadom i radnicima iz Arsenala do te mjere da su neki od oficira sa broda morali prijeteći im sjekirama, spriječavati ljude da skaču u pobješnjelo more i tako sigurno poginu, pokušavajući da pobjegnu sa nasukanog broda. Sada je već bilo sasvim izvjenso da je situacija kritična i da je „Srebreno“ izgubljeno, pa je valjalo razmišljati o spašavanju 35 ljudi koje je oluja odsjekla od svijeta na brodu osuđenom na propast.
Oper je zatražena pomoč Kraljevske mornarice i brod „Spasilac“ se po orkanskom jugu, uspio probiti i doploviti iz Tivta do „Srebrenog“ na Staru godinu, 31.decembra 1940. Komadant „Spasioca“, kapetan fregate Janko Kregar, pripremio je plan kako da izbavi 35 ljudi zarobljenih na nasukanom brodu koji se pod udarima oluje, svakog trenutka mogao raspasti i potonuti na dubinu koja je svuda oko hridi Kalafat, iznosila i do 50 metara. Vješto manevrišući u tim gotovo pa nemogućim uslovima, Kregar je uspio dovesti „Spasioca“ u blizinu pramca „Srebrenog“ ali su ogromni valovi i vjetar koji je duvao brzinom većom od 100 kilometara na čas, ipak spriječili svaki pokušaj da se preuzmu ljudi sa nasukanog broda. Kako bi se ugroženima ulila hrabrost, „Spasilac“ je uprkos opasnosti koja je i njemu prijetila, ostalo na licu mjesta cijele noći, u blizini „Srebrenog“, osvjetljavajući nasukani brod svojim jakim reflektorima. Na Novu godinu 1.januara, sa „Srebrenog“ je radio vezom stigla dramaitična vijest da je brod toliko napukao da mu prijeti potonuće. „Spasilac“ se uspio isidriti pred njegovim pramcem, i spustiti u vodu jedan od svojih čamaca za soašavanje koji je upućen ka „Srebrenom“ da sa njega evakuipe preostalu posadu i radnike. Ni ovaj pokušaj međutim, nije uspio i čamac se teškom mukom jedva uspio skloniti iz pobješnjelih valova na obalu. Uslijedila su još dva puna dana pokušaja evakuacije ljudi, obilježena daljim padanjem žive u barometru što je nagovještavalo dalje pogoršanje ionako već jake oluje, kao i novim dramatičnim porukama sa „Srebrenog“ odakle su javljali da je brod napukao po sredini i da mu se čitava desna strane već počela urušavati…
Probalo se da se ljudi evakuišu spuštanjem u more brodskih čamaca za spašavanje sa „Srebrenog“ i njihovim potezanjem prema kopnu konopom koji je ranije izbačen sa broda i fiksiran na obalu. Ni to nije uspjelo jer se prvi čamac skoro odmah prevrnuo, a posada „Spasioca“ je sa najvećim naporom uspjela je iz mora izvući i spasiti drugog oficira „Srebrenog“ Kosovića i četvoricu mornara koji su se našli u prevrnutom čamcu. Novi pokušaj je bio pomoću tzv. košare koja se inače, primjenjuje u najtežim okolnostima. Sa „Spasioca“ je na „Srebreno“ dobačen debeli konop koji je vezan na jabrole dva broda ipo kome se, vučena drugim konopom kreće posebna „košara“ u koju se stavlja jedan po jedan čovjek koga treba evakuisati. Ni ovo nije uspjelo jer su ogroni valovi prelivali oba broda, konop i samu „košaru“ koja je pokušana biti vučena između „Srebrenog“ i „Spasioca“. Situacija je postajala kritična – pod udarima valova „Srebreno“ se okrenulo za oko 30 stepeni u odnosu na smjer u kojem se nasukalo na hridinu, a limovi njegovog trupa su popuštali pod naletima mora. Pucanje limova odjekivalo je poput manjih eksplozija, a zakovice koje su ih držale, izlijetale su iz svojih ležišta i fijukale vazduhom poput mitraljeskih zrna. Izbezumljeni ljudi na brodu od kojih su većina bili neplivači, zapomagali su i zvali u pomoć, ali se oluja nije smirivala. Komadant „Sapsioca“ pozvao je u pomoć i druge ratne brodove iz Arsenala, ali je nevreijem bilo takvo da je na lice mjesta mogla stičći samo podmornica „Hrabri“. Ona je na mjestu nasukanja, u more uspustila veću kolilinu ulja čime je koliko-toliko primirila valove i omogućila „Spasiocu“ da se primakne i usidri na 100-tinjak metara od nasukanog parobroda na koji je prebačen i fiksiran konop. Uslijedila je višesatna uzbudljiva akcija tokom koje je posljednje stredstvo na raspolaganju „Spasioca“ – gumeni čamac, po prebačenom konopu vučen između dva broda i njime je u ukupno 17 navrata, sa „Srebrenog“ evakuisano i na sigurno prebačemno svih 35 ljudi. Posljednji su parobrod osuđen na propast, napustili upravitelj stroja „Srebrenog“ Dane Gržen, drugi oficir stroja Antun Grsac i radiotelegrafista Julio Pester. Na kraju, kada je izvlačenje ljudi bilo završenom, „Sasilac“ je uz prodorni zvuk svojih sirena, još jednom oplovio oko „Srebrenog“. Bila je to mjera opreza za slučaj da je možda još neko zaboravljen, ostao na brodu, ali i tradicionalni pomorski oproštaj sa brodom koji tone. Nekoliko sati kansije, uz snažan prasak od pucanja čeličnih limova i greda, pod udarcima mora nasukano „Srebreno“ se prelomilo na pola, a njegov krmeni dio odmah je skliznuo sa hridine i potonuo na pedesetak metara dubine. Pramčani dio starog dubrovačkog parobroda držao se još narednih više od mjesec „nataknut“ na vrh hridine pred uvalom Žukovac, dok more i valovi i njega nisu razbili i odnijeli na dno i postepeni zaborav.
Danas na tragediju i herojsku akciju spašavanja ljudi da parobroda „Srebreno“ podsjećaju tek rijetke fotografije u arhivima kotorskog i dubrovačkog Pomorskog muzeja, te nešto razvaljenih ostataka brodskog trupa i i njegove opreme, što su sada dom ribama i jastozima u podmorju hridine Kalafat.
