Foto: Dnevnik / HRT
Venezuela raspolaže najvećim dokazanim zalihama sirove nafte na svijetu, višestruko većima od američkih, a upravo je energija jedan od ključnih motiva američkog djelovanja u toj zemlji. U središnjem Dnevniku HTV-a to je analizirao energetski stručnjak Davor Štern.
“Venezuelska nafta posebno je vrijedna američkim rafinerijama”
Štern ističe kako je strateška važnost nafte dodatno porasla nakon dolaska Donalda Trumpa na drugi mandat.
Venezuelska nafta posebno je vrijedna američkim rafinerijama u meksičkom i američkom zaljevu, koje su tehnološki vrlo sofisticirane i prilagođene preradi teške nafte.
Riječ je o nafti slabije kvalitete, ali znatno jeftinijoj, i do 30 ili 40 posto u odnosu na druge vrste. Miješanjem venezuelske teške nafte s lakšom američkom ili zaljevskom naftom, rafinerije ostvaruju veću dobit, a pritom se može utjecati i na snižavanje cijena goriva, ponajprije na američkom tržištu.
Slične rafinerije postoje i u Europi, a takav potencijal ima i riječka rafinerija.
“Jeftina venezuelska nafta stabilizira cijene”
No stanje venezuelske naftne industrije ostaje neizvjesno. Godine neulaganja u infrastrukturu, bušačke pogone i preradu nafte ostavile su ozbiljne posljedice, a obnova zahtijeva puno vremena i velik kapital.
O tome se danas intenzivno raspravlja, osobito u kontekstu američkih sankcija i gotovo dvadeset godina izostanka investicija.
Štern smatra kako američku politiku prema Venezueli ne vode isključivo geopolitički razlozi, nego snažan interes velikih naftnih kompanija.
Prema njegovu mišljenju, upravo je krupni biznis imao ključnu ulogu u oblikovanju američkog pristupa jer bi dolazak jeftinije venezuelske nafte dugoročno pomogao stabilizaciji cijena, koje bi se mogle zadržavati oko 60 dolara po barelu.
Prilika za oporavak Venezuele
Najveći interes za povratak u Venezuelu imaju američke i multinacionalne kompanije sa sjedištem u SAD-u, koje su iz te zemlje izbačene prije dvadesetak godina.
No svoje interese ponovno bi mogli aktivirati i europski energetski divovi poput britanskih, nizozemskih i francuskih kompanija, koje su nekada imale koncesije na venezuelskim nalazištima.
Za Venezuelu bi takva ulaganja mogla značiti priliku za oporavak gospodarstva. Nova radna mjesta, razvoj prateće industrije i udio u proizvodnji putem koncesijskih modela donijeli bi zemlji dio prihoda od eksploatacije nafte.
Ipak, riječ je o iznimno zahtjevnom i skupom procesu jer je teška venezuelska nafta složena za vađenje, transport i preradu.
Unatoč tomu, Štern zaključuje kako je riječ o isplativom pothvatu u kojem će, prije svega, najveću korist imati američki kapital.
