Praznični i za većinu neradni dani prilika su da novinari zabilježe i neke drugačije priče.
Jednu takvu objavljujemo i danas.
Još mnogi vjeruju da susret sa dimnjačarem donosi sreću, makar on bio i u bronzanom obličju. Da nije tako ne bi rame na koje se oslanjaju brojni prolaznici i nos koji protrljaju na bronzanoj statui novskog dimnjačara Rudija Karužića odnosno Njunja bili usijani. Novljanin, član „Exodusa“, uvijek spreman na šalu, da podijeli radost, ali i da pritekne u pomoć svima kojima je ona potrebna Zoran Zoro Martineti – nastavlja dimnjačarsku tradiciju.
Stihovima pjesme „Špacakomin“ koju je po tekstu Neđa Volarova, Zoro snimio to je objašnjeno ovako: „Crna kapa mu na glavi, galiot je kažu pravi, dimnjačar je prava dika, garav, al je kao slika“
Zoro tvrdi da bi za svaki dimnjak u Novom mogao napisati priču, a uz priču dodati i anegdote koje se redovno dešavaju:
Neko me preporučio jednoj Ruskinji, i ja dođem na vrata sa onim lancem i četkom, a kad sam se pojavio ona kaže; „oooo, trubačist“!
Ja pomislim „okle ova zna da ja sviram trubu?“ ali kažem „e, truba, truba“. A ona opet: „no, no, trubačist“ i pokazuje mi na četku.
„Trubačist, trubačist – dimnjačar“ …
A, e, jeste, ja sam taj, odgovorim i naučim da se trubačist na ruskom kaže dimnjačar, ispričao nam je Zoro uz salvu zdravog smijeha.
Na kraju ovog zapisa novski i Zorovi „Exodusi“ koji su prošle godine obilježili pola vijeka trajanja i nastupali na svim Praznicima mimoze poručuju: Svim Novljanima, ljubiteljima muzike i, posebno, onima koji su sa nama preko 50 godina želimo sve najbolje u novoj 2019. godini.
Na antologijsko pitanje Egzodusa – koga to zapravo volim u Herceg Novom, svako će od nas naći svoj odgovor.
Mi vam želimo prijatan dan i uspješan prvi radni dan, sa zrncem radosti i smjeha koji smo nadamo se donijeli i ovom bilješkom.